Rukopis

22.05.2021

Treba pustit sebe na miru

Autor: Aleksandra Govedarica

Cijeli život se trudimo ispuniti očekivanja drugih, pa bar i podsvjesno. Ipak možda su još i gora ona koja mi sebi nametnemo.

‘’Trebam ovo...moram ovo, opet neću stići to’’ – stav kojim nastupamo previše strogo prema sebi i ne odvajamo vrijeme koje je samo naše. Pravimo planove, organizujemo, živimo i ne razmišljajući o trenutku pritiskajući sebe da sve bude baš na vrijeme, a u suprotnom osjećamo grižu savjest jer smo lijeni.

Ali nekada jednostavno ne ide. Ne ide dan, dva, mjesec, pa čak i duže. Naša pokretačka snaga je privremeno ugašena.

Ipak u tome nije ništa loše.

U redu je nekad nemati motivacije, biti kreativno blokiran, bez volje. U redu je ne izaći na važan kolokvijum, ne završiti sve obaveze, ali i ne trenirati. U redu je i biti tužan, dok svi oko nas govore da za to nema razloga. U redu je i biti nekada lijen. Ako nas to čini zadovoljnim u trenutku treba se fokusirati na to.

Čula sam dosta puta o tome da tuga nije dobra, da ne treba biti tužan. Nije dobro ni biti bez hobija, posla, zanimacije, kažu. Ali znamo li zapravo da odtugujemo? Znamo li zapravo uopšte sebi da damo vremena kada nam nešto ne ide od ruke? Znamo li sebe da opomenemo da je potrebno pritisnuti prekidač i na kratko zastati?

Vjerovatno ne.

Vjerovatno sve to vrijeme usmjeravamo da mučimo sebe pokušavajući nešto za šta u tom trenutku nismo mentalno zreli, a ni spremni. Vjerovatno nam je žao da ne pokušavamo misleći da gubimo vrijeme.

Ne shvatamo odmah da to vrijeme jeste dragocjeno i samo je naše.

Ali u redu je, treba pustiti sebe na miru.

Treba misliti na sebe i biti sebi najbolji prijatelj. Dati sebi oduška i prestati praviti očekivanja koja samo guše inspiraciju. Dati sebi koliko god dana da ne strepimo od sebe kao od kakvog sudije. Dati sebi sve vrijeme ovoga svijeta da budemo sami sa sobom i mislima, bez pritisaka, moranja I trebanja.

Ponoviću, treba pustiti sebe na miru.