Rukopis

15.05.2021

I sumnja ima pravo na život

Autor: Anđela Micić

Sumnjala sam, mnogo puta. U mnogo šta.

I u sebe i u druge. Više u sebe. Zato što sam sebi manje vjerovala. Nije trebalo tako, sad znam. Sad kad su moje sumnje jasnije, kad ih razumijem, prihvatam i iz njih učim. Uz njih rastem. I shvatam da svaka od njih ima pravo na život.

Životni vijek jedne sumnje nije jasno preciziran, a njena svrha je da te nauči lekcijama kojih nema ni u jednoj knjizi. Koliko dugo će sumnja živjeti, zavisiće od toga koliko ti brzo učiš. I lako će se desiti da učenje potraje, jer se uporno saplićeš o iste prepreke.

Zastani na trenutak, umjesto da se sumnje bojiš, pogledaj je ravno u oči i poslušaj šta ima da ti kaže.

Sumnjam da to mogu postići.

Ako rečenicu iznad nikada nisi izgovorio, upućujem ti iskreno divljenje i veliko “Bravo!”. Većina tvojih vršnjaka, uključujući i mene, često se nosi (bori) sa sumnjom da nešto (ne) može. Ova sumnja je skriveni osjećaj nemoći, stav da nečemu nisi dorastao, da nisi dovoljno dobar, dovoljno ovo, dovoljno ono… I tako u nedogled. Na trenutak ostani u ovom osjećaju, a onda realno sagledaj svoj život. Vidjećeš da je toliko toga iza tebe, toliko stvari koje si uspjeo, uradio, dostigao, postigao. Kad ovo osvjestiš, sumnja u sebe završava svoj životni vijek. Na njeno mjesto dolazi vjera -ono što zovemo samopouzdanjem.

Sumnjam u to da su život i svijet pravedni.

U kakvom svijetu živiš, nije ti ni čudo što sumnjaš. Ili si možda i ubjeđen da je baš tako. Da, život i svijet često nisu pravedni, ali se iza ovog stava krije još jedno uvjerenje. Uvjerenje da okolnosti i ljudi kroje tvoj život. Da je tvoj udio u tome mali, čak neznatan. Šta ako ti kažem da je obrnuto? Da okolnosti Ii ljudi čine mali udio, a da je tvoj dio presudan? Drugi ljudi mogu da ti pomognu ili odmognu, ali je tvoj život na kraju zbir tvojih odluka, svega što si uradio ili nisi. Kad preuzmeš odgovornost i shvatiš da je ona isključivo tvoja, sumnja u svijet i okolnosti, mada i može opstati, ali postaje toliko slaba da je više i ne primjećuješ.

Sumnjam da ću ikada biti kao drugi.

I ne moraš. I ne trebaš. Kad god sumnjaš da je neko bolji i da ga nikada nećeš stići ili prestići, zapravo poručuješ sebi da su drugi tvoje mjerilo vrijednosti. A zašto ne bi krenuo od sebe? Od toga gdje si bio juče, prije pola godine, godinu, a gdje ćeš tek biti, za godinu, dvije, pet? Želja da budeš kao drugi samo je optička varka. Čini se da bi tada konačno zadovoljio kriterijume, svoje ili tuđe, a ustvari bi samo izgubio sebe. Pritom, svako upoređivanje sa drugima ravno je svjesnom i namjernom nidpodaštavanju sebe, svojih vrijednosti i potencijala. Kad to uvidiš, sumnja da nikada nećeš biti kao drugi,  izgledaće ti suludo. I tu se i njen život završava.

Tamo gdje prestaje sumnja u sebe, počinje vjera u sve što si ikada zamislio. Ali gdje je tačno taj pedalj zemlje na kom sumnja ne niče, na kom se vjera rađa?

Tamo gdje umjesto straha da nešto pokušaš jer sumnjaš da možeš, izabereš da ipak pokušaš, uprkos strahu. Tamo gdje  život uzimaš u svoje ruke, umjesto da ga bacaš u kandže ljudi i okolnosti. Tamo gdje uspjehe mjeriš prema svojim parametrima, ne tuđim.

Baš tu sumnja završava, a vjera počinje svoj život.

I da, svaka sumnja ima pravo na život. I nije joj svrha da te ubije, već da te oživi. Jer, znaš, često su ljudi zarobljeni u sumnjama, tek usputno živi. Ožive tek kad skupe hrabrosti da sumnje pogledaju u oči.

Foto: Pexels