Rukopis

24.04.2021

Čiji glas se najviše čuje?

Autor: Anđela Ašanin

Ljudi u društvu su preokrenuli uloge. Oni koji nemaju šta da kažu, ne prestaju da pričaju. Oni koji i te kako imaju, ćute. O uspjehu nam pričaju ljudi koji ga nisu dostigli svojim radom. O načinu ponašanja nam pričaju oni koji ne znaju osnovna pravila bontona.

Jednom je Đorđe Balašević napisao: "Pričaće ti o plovidbi ti što sidro nisu digli".

Ne postoji savršenstvo. Ljudi griješe. Ali isto tako i osuđuju. Uče nas nečim što ni oni ne znaju. Jer to je i poenta, svi žele da budu učitelji, a niko da bude naučen. Najveća ironija u svemu ovome je što takvi ljudi nemaju osjećaj stida. Oni samouvjereno podižu svoj ton, ponašaju se da su iznad nekih drugih. "Ti drugi" su oni koji zapravo imaju svo pravo da podižu svoj glas, da se bore za ono što je ispravno, jer imaju pokriće koje se ogleda u iskustvu, načitanosti, obrazovanju i sl. Mada, oni jako teško dolaze do izražaja od prve vrste ljudi.

Samopouzdanje je vrlina kod ljudi, ali u društvu ga sve više imaju oni koji se hvale svojim manjkom inteligencije, nevaspitanjem i nepravilnim izražavanjem. Zar samo njihova odvažnost i nemanje treme da ih izdigne iz plitkosti uma koju posjeduju? S druge strane, osobe kojima njihove mogućnosti dozvoljavaju samopouzdanje, najčešće završavaju nesigurne u sebe, uz strah da iskažu svoje mišljenje.

Dok se to dešava, društvo ide na gore. Ljudi tvrdoglavog karaktera, ubijeđeni da su oni izmislili svijet, najpametniji, najljepši i najbolji postaju glavni. Omalovažavaju stotinu puta bolje od njih. Da li se radi o nekoj ljubomori, zavidnosti ili divljenju, nisam sigurna. Jer danas se ljudi ističu praznim pričama. Tako postaju primijećeni, a ljudi im se dive.

Stoji činjenica da mirniji, ali posebni ljudi neće ništa preduzeti. Ali, radi se o nepravdi koja vlada u društvu. Zbog čega pažnju dobijaju oni koji se ne ističu ni po čemu, osim po svojoj priči? Ljudi koji se iz nekog razloga stide da pokažu koliko su zapravo talentovani i bolji od prvih, prevrću očima svaki put jer znaju da mogu mnogo bolje od toga. Međutim, ne vode se time da sve što znaju trebaju da podijele, jer ne pate od kompleksa da moraju zadiviti ljude. Više spadaju u one koji 'glasno razmišljaju'.

Foto: mardeisargassi.it

Zamislite samo koliko bi se ljudi sa samopouzdanjem tek odvažili da imaju makar dio znanja i iskustva kao oni bez samopouzdanja. Dobili bi još veća krila, pa samim tim i više želje da iskazuju svoja mišljenja, 'šefuju' drugima i uče šta je ispravno, a šta pogrešno. Sreća pa je to rijedak slučaj, i to sa razlogom. Ali, zamislite da ljudi koji imaju šta da kažu napokon progovore. Da pokažu onima na drugoj strani kako zapravo sve to treba da zvuči. I kako je zapravo glavna vrlina koju oni njeguju cijelo vrijeme – skromnost. Protiv samo jednog takvog ni hiljadu onih bezvrijednih ne bi imalo šanse u raspravi. Nastao bi muk. Ljudi bi prvo bili u čudu, a neki bi se možda i divili. Sve priče do tada bi pale u vodu, ne bi mogle da se mjere sa njihovom, i možda bi se uloge vratile onakve kakve trebaju biti od početka.

Glas ljudi koji imaju šta da kažu treba da se čuje.


Foto: bookstr.com