Rukopis

06.03.2021

Da li ce COVID-19 ugasiti zagrljaj i potrebu za njim?

Autor: Ksenija Stijović

Zagrljaj je i sreća i tuga. Ljubav, podrška i pomoć. Način da jedni drugima pokažemo da smo tu, da osjećamo i saosjećamo se. Da nam je stalo do onog drugog, da smo zahvalni jer ga imamo pored sebe. Da smo ponosni na uspjeh, a sigurna luka u neuspjehu i životnim nedaćama. Zaštitni oklop koji kaže da će sve loše proći, ruke koje toplim dodirom ulivaju nadu i povjerenje. Pa šta je drugo zagrljaj, ako nije potvrda naše egzistencije, dokaz da smo voljeni i potrebni ovom svijetu?

Kao fizički kontakt i govor tijelima razumljiv svakoj naciji, zagrljaj je predmet istraživanja već decenijama. I baš na osnovu rezultata svih tih istrazivanja, zauzeo je mjesto “urođene ljudske potrebe”. Prvi kontakt ove vrste dijete uspostavlja sa majkom, a topli majčin zagrljaj u sebi sadrži skup svih nježnih osjećanja i djetetu šalje jasnu neverbalnu poruku da je voljeno i zaštićeno. Kroz odrastanje i ova potreba poprima veće razmjere, pa u zagrljaju sa krvnim srodnicima, prijateljima i ljubavnim partnerima mi pronalazimo utočište i nepresušni izvor emocija koje hrane našu dušu.  Izraženo u brojkama, procjenjuje se da je nama potrebno makar 4 zagrljaja dnevno da bi funkcionisali na poželjan način, a oko 12 da bi se naša emocionalna inteligencija razvijala.

Djelotvornost zagrljaja nije samo puka teorija, ona je i empirijski potkovana. Istraživanje sprovedeno u Švedskoj je pokazalo da je zagrljaj okidač za impulse koje šalju ka mozgu nervna vlakna locirana na koži, a proizvod je osjećaj zadovoljstva i sreće. Takođe, razmjenom zagrljaja dolazi i do opuštanja mišića i oslobađanja tenzije skupljene u našem tijelu, a to je način da se naš nervni sistem vrati u stanje balansa. Izvučeno iz konteksta, zagrljaj može biti određeni vid prevencije mentalnog zdravlja.


Foto: freepik.com

Pandemija koronavirusa je globalna zdravstvena kriza i sa sobom je donijela mnogo nedaća, a život svakog čovjeka promijenila iz korijena. Većina ljudi se po prvi put susrela sa određenim aktivnostima, a koje se sprovode u cilju sprečavanja širenja zaraze i smanjenja broja oboljelih. Odjednom se suočavamo sa potpunom zabranom ili ograničenošću kretanja, sa pojmovima izolacije i karantina. Od nas se zahtijeva da one ljudske motive, koji u hijerarhiji motiva spadaju u grupu socijalnih, ograničimo ili poptpuno ugasimo.

Zasigurno uviđamo kontradiktornost i to da preventivne mjere protiv somatske bolesti, mogu biti rizični faktor mentalne bolesti. Kao jedan od jako značajnih fizičkih kontakata izdvojila sam zagrljaj, a uzimajući u obzir sprovođenje mjera u cilju suzbijanja zaraze, ni ovaj, kao ni drugi fizički kontakti, nisu preporučljivi. Pa tako ovo nesvakidašnje i bez sumnje traumatsko iskustvo, koje prerasta u našu svakodnevnicu, mi na neki način moramo prevazići sami. Odričemo se utjehe i podrške nama bliskih ljudi, a sve u strahu da ne ugrozimo njihovo i svoje tjelesno zdravlje. Ustuknuvši pred višom silom, tako lako ostavljamo po strani ona glavna obilježja Homo sapiens-a.

A kada nam je zgrljaj, kao vid one prethodno spomenute potvrde naše egzistencije, dokaza da smo voljeni i potrebni, izvora nade u prolaznost globalne krize i hrabrosti da do kraja stoički izdržimo, više potreban, nego sada? Da li će ova strašna svakodnevnica izbrisati našu jaku potrebu za fizičkom kontaktom, kao što su  evolucijom mnoga svojstva, jedinjenja i strukture iščezle zato što su prevaziđene i zato što je i bez njih bilo moguće opstati? Odgovore, narodski rečeno, moramo prepustiti “vremenu na volju”.