Rukopis

20.02.2021

Danica, vodilja

Autor: Ivana Vesković

Svaki izvor inspiracije, ima svoju inspiraciju. Ali odakle neko ima toliku moć da bude ideal kome se drugi dive, prema kome drugi teže, na koga se ugledaju? Kako se dodjeljuje titula uzora? Koja je težina te titule?

Temelj jedne ličnosti je porodica. Čvrsto vjerujem da sve kreće od nje. U svijetu tehnologije, često se mogu čuti pogrdne riječi za djecu. ,,Današnja djeca su zaostala u razvoju. To se ne igra, to bulji u ekran, ne umije se javiti i nema osnovnu kulturu!“ Jako grube riječi za mlado biće koje upija ponašanje okoline, upravo je posmatrajući, gledajući okolinu i svoje uzore kod kuće. Zar je biće koje tek uči da odvaja dobro od lošeg, koje upoznaje svijet u najnevinijem mogućem obliku, krivo što nema šta drugo da nauči od sve te trezvenije, samosvijesnije, a oštro-kritične generacije?

Dok kritikujemo druge, drugi kritikuju nas. Preopterećeni traženjem mana kod drugih, neosnovano pripisujući loše osobine ljudima koje ni ne znamo na dubljem nivou od instagram objave i mlitavog ,,Ćao“ na ulici, stvorili smo popriliĉno zatvoreno društvo bogato različitim oblicima bolesti ličnog nezadovoljstva. Klevete su lijek. Ali kome uopšte pomažu? Zatrpani tuđim mišljenjima, posjedovanjem te sreće da se uvalimo u toplinu svog doma gdje vlada mir i prijatna tišina, okruženi smo ljudima koji su najviše oformili našu ličnost. Svako od nas nosi tajnu omiljenog personalnog vodiča. Šta je sa onima koji nemaju tu vrstu sreće? Kome oni odlaze kad je teško? Koliko je puta eksterni efekat veći na razvoj njihove ličnosti od prosječnog individualca koji u svakom trenu ima kome da se okrene jer zna gdje ih utjeha čeka na kraju dana?

Riječi. Velika moć u jednom pojmu. Najveću moć imaju one neizgovorene. S njima se budimo, s njima se saživimo, s njima zaspimo, one žive i u snovima. One nas najviše izgrade. ,,Sluti kakav će to biti muk, kad dodirne te glas koji nema zvuk“. Stih koji je dobro poznat u modernoj umjetnosti, ali nadam se da je više nas koji ga ne shvataju u kontekstu iste pjesme iz koje dolazi. To bi značilo da je neznanje u nekim momentima sreća. A šta mi znamo o sebi? Ko mene, a ko tebe definiše? Ko to odlučuje kakva sam ja? Ti koji u životu nisi progovorio sa mnom? Ti koji mi više od imena ne znaš? Ti koji ''znaš'' s kim se družim? S kim sam takva sam? Ja u to lebalizovanje ne vjerujem, ja vjerujem u odnos mene sa samom sobom. Kako pričam u tišini sama sa sobom. Svoj sam najveći kritičar, svoj pokretač, svoj motivator, svoja sam lična kreacija. Vjerujem u lični tretman sebe izborom knjiga koje čitam, filomova koje gledam, aktivnosti kojima se bavim, vjerujem u konstantan rad na sebi, ophodim se prema sebi s poštovanjem koje želim da dobijem od drugih, dajući drugima istu dozu poštovanja. Ne vjerujem u spojlovanje knjige ili filma. Kako neko može da mi svojim mišljenjem pokvari moj dojam o knjizi koju nisam ni pročitala? Neko drugi ne može da doživi film za mene. Isto kao što niko ne može da bude ja i ne zna kroz šta sama prolazim, ne mogu ni ja biti neko drugi. Zar to nije lijepo? Jedino što svi možemo jeste da prihvatimo i poštujemo tuđe prirode, probati da im se prilagodimo, sve dok ne gubimo sebe, sve dok ne sputavamo druge. Da li sloboda bivstvovanja i širenje svojih sposobnosti gradi samopouzdanje? Ne znam. Ali se slažem sa sledećom izjavom. ,,Moć jedne misli može da odredi kretanje univerzuma“, rekao je Tesla.