Rukopis

06.02.2021

Nejednakosti od malena

Autor: Anđela Ašanin

Neravnopravnost polova – već ispričana tema, u prošlosti su žene bile niže vrijednosti u odnosu na muškarce i sada je to drugačije. Pa i nije baš. Neravnopravnost se i dalje prenosi poput gripa, s tim što se jako teško da iskorijeniti.

„Ali žene imaju pravo glasa, pravo na obrazovanje, a danas rade i zarađuju isto koliko i muškarci“, neki su od argumenata.


Foto: mne.ul-info.com

Zbog čega onda od malih nogu, i to u najbližoj, porodičnoj sredini na djecu prenosimo razlike u pogledu sinova i ćerki? Vjerovatno iz istih onih razloga zbog kojih je „muška“ boja uvijek bila plava, a „ženska“ boja roza. Zbog toga što su „muške“ igračke uvijek bili heroji, oružja, video igre, a „ženske“ igračke barbike. Zbog toga što je prosto žensko dijete od malena trebalo da bude pokornije, a muškom djetetu se povlađivalo.

Nisam neko ko želi reći da ove stare stereotipne forme treba u potpunosti izmijeniti, iako bi trebalo. Prije svega, kada sagledamo živote većine muškaraca, a dragih sinova ponosnih roditelja, postavlja se pitanje: Koliko oni zapravo umiju da brinu o sebi? Uglavnom se odgovor na to svodi da sve poslove za njih radi majka, a kasnije žena. Malo se priča o tome da zaista ima veliki broj muškaraca koji ne umiju da vode računa o sebi, i koji se ne bi snašli da žive sami ni nekoliko dana.

„Da, ali ne treba valjda muško da usisava, pere sudove, čisti ili prostire veš.“

Ne bi bilo loše ponekad pomoći, međutim postoje stvari koje žene, sestre, majke  neprestano rade oko njih – spremaju im hranu, raspremaju nakon jela, pospremaju njihov krevet... Ovo nabrajanje može ići do beskonačnosti, a poslovi prosto spadaju u brigu za sebe, a ne 'obaveze koje žena radi kako bi održavala kuću'. Nepravedno je oslobađati prije svega muško dijete od obaveza gdje se uči kako da vodi računa o sebi, dok sve to prebacuju na žensko dijete, koje uz to ima još i svoje obaveze.


Foto: facts.net


Takođe, ne, ne radi se o nekom velikom feminističkom mišljenju, već brizi za, kako se poznato nazivaju 'jači pol'. Ukoliko cijeli život sa roditeljima uživaju da neko radi njihove poslove, da se izvlače bez kazni i slično, koliko će zaista biti spremni za život? Sve i da imaju najbolje škole i fakultete, neće znati osnovne stvari o životu. I dok ćerke izlaze po danu ili uz ograničenja roditelja (koja uključuju najviše 10 ili 11 sati uveče), sinovi bez pardona javljaju za izlazak već spremni i pred vratima. Naravno, za njih ne postoji ograničenje, niti imaju obavezu da se javljaju roditeljima.

Zbog čega se roditelji, naročito očevi, većinom raduju manje (ili ne uopšte) kada saznaju da će dobiti ćerku?

„Sin se smatra kao naslednik, a ćerka ne, ona će se udati i promijeniti prezime.“

Još jedna vrlo česta rečenica. Zbog čega je to bitno zauvijek će ostati misterija naših predaka, isto kao i ona da se imovina dijeli isključivo između sinova, jer ćerke već imaju svoj dom (odnosno muževljevu kuću), bez obzira što su oboje djeca istih roditelja.

Sve će ovo biti naslijeđeno i preneseno na njihove porodice, i tako sa generacije na generaciju, i nikad iskorijeniti dugogodišnji problem koji vuče dešavanja iz prošlosti. Ovo će se iskorijeniti onog trenutka kada osobe budu pomislile „Ne, ne želim ovako vaspitavati svoju djecu i odvajati ih po nekim nepisanim normama i pravilima društva“. Tada će se napokon napraviti razlika i društvo će postati bolje mjesto po pitanju rodne (ne)ravnopravnosti.