Rukopis

23.01.2021

Čovjek je čovjeku (vuk) drug

Autor: Anđela Micić

Prođe u životu čovjeka, i dobro i loše. Sudare se i pomješaju dobri i loši, ostave trag, ranu ili melem. Prođe, sve. Ali vrijedi li da vas pamte po lošem? Zar zaista želite biti nečija rana?

Vjerujem da ne. Svim srcem vjerujem da ne. Čak ni onda kada slučajno ili namjerno, svjesno ili nesvjesno, činite loše. Svi smo se nekad o drugog ogriješili, i onaj koji najžustrije kritikuje ovu tvrdnju, samo se boji suočavanja sa slabostima.

Saputniče na ovom dugom, nekad mučnom putovanju, razumijem te. Drugima grijehe praštamo, sebi svoje prvo iz sve snage skrivamo, a kada jednom isplivaju kao talas, znamo da će nas potopiti.

A niko ne želi biti utopljen u osjećaju krivice.

Zato znam da jedni drugima ne želimo loše. Samo katkad, umoreni sopstvenim brigama, ljuti na sebe i sudbinu jer se ne odvija po planu, načinimo grub gest prema drugome. Tada su nam drugi krivi, zbog lošeg vremena, stanja u zemlji, izgubljenog posla, propale ljubavi. Tad je čovjek čovjeku vuk. Osili se i pomisli da ako drugog “pojede” više neće biti gladan. Utoliće želju za uspjehom, ljubavlju, prihvatanjem, dobiće konačno sve što želi i zaslužuje. Ali tek onda kad drugog smakne s puta. Jer je i taj drugi je, njemu vuk.

Tužne li zablude. Tužnog li svijeta, kad funkcioniše na ovaj način. Istini za volju, toliko je vukova oko svakoga od nas. I svaki samo vreba trenutak pogodan za napad, da konačno od nas uzme nešto što smo mu dužni. Da nas ujede, da i mi osjetimo bol za koju nas smatra krivima. Da prekori pogledom, jer je i njega neko prekorio. Toliko smo svi nekad nalik vukovima. Čekamo po ćoškovima straha, da napadnemo, samo iz odbrane, jer smo ubjeđeni da nas neko vreba.

A ustvari smo svi, samo otrovani strahom. Kad jedni drugima lomimo koplja, to strah iz nas progovora. Čovjek oslobođen straha prestaje biti vuk. Tada onom pored sebe postaje drug. Tada smo sposobni da u drugima vidimo dobro, jer smo i u nama, konačno otkrili dobro. Otkrili smo da nam drugi nije prijetnja, već saveznik. Da smo na ovom putovanju jedni drugima potrebni, ali ne na vučji, već ljudski način.

To znači da umjesto prijekog pogleda i napada, drugima valja uputiti riječ utjehe, zagrljaj nade, pružiti pomoć kada je potrebna i kad smo u mogućnosti. Jedni drugima možemo i moramo biti drugovi. I nije tako teško.

Čovjek je čovjeku drug kad se umjesto prijekog pogleda, nasmije nepoznatom prolazniku.

Kad u redu za kasom ustupi svoje mjesto strarijem sugrađaninu ili trudnici.

Kad na nasilje ne ćuti, već stane u odbranu žrtve.

Kad udjeli pomoć onom kom je potrebna.

Kad se tuđim slabostima ne ruga, već ih razumije.

Kad tužnog utješi. Uplakanog nasmije. Uplašenog ohrabri.

Kad je svjestan moći koju ima nad drugim, ali je ne koristi kao vuk, već kao čovjek. Dobar čovjek. A svi smo u osnovi dobri. Samo smo ponekad uplašeni pa se pretvaramo u vuka. Zaboravimo da smo svi ovde iz jednog razloga: da bi drugima olakšali i uljepšali život. I da sve sporedne stvari za kojima trčimo, na kraju trke izgube značaj.

Sve za šta misliš da te danju čini dobrim čovjekom, noću postaje ništavno: posao, titule, društveni status… Jedino čime se na  kraju dana možeš ogrnuti je dobro koje si nekome dao. Riječ utjehe, zagrljaj nade, minut sreće. Kad drugome vratiš vjeru u dobro, tek tad si dobar čovjek.

Možemo biti jedni drugima vukovi  ili drugovi.

Možemo biti nečija rana ili melem.

Ja ću uvijek, onom pored, biti drug i melem. Tada znam da me nikada neće potopiti talas stida i krivce.

Foto: Pixabay