Rukopis

16.01.2021

Od ,,Skerletnog slova'' do instagramskih rivala

Autor: Lela Stanković

Da li smo spremni da izadjemo iz lažnih okvira koji sputavaju istinski razvoj bolje budućnosti? Da li ćemo se usuditi da prozremo u problem, iako je ovo 21. vijek pa smo valjda nešto do sada “naučili“? Još u 19. vijeku, Nataniel Hotorn, osim puritanske skrušenosti u 17. vijeku, opisao je jednu od najvećih problema sadašnjice - razdor unutar samog ženskog svijeta. Naime, glavna junjakinja Ester Prin osudjena je da nosi skerletno slovo „A“ sve do kraja života, a ono je predstavljalo simbol riječi ´adultress´. Članak neće se baviti problematikom preljube i prave ljubavi, već time kako se žene ophode jedna prema drugoj. Kada je trebalo da se Ester odredi kazna zbog počinjenog grijeha, žene su bile te koje su tražile da se žigoiše ili ubije na najgori mogući način, iako su znale da ima kćerkicu. U ovom kontekstu, muškarci su bili ti koji su obuzdavali bijes žena i apelovali da kazna ne bude stroga. Da li i danas imamo metaforičku verziju „Skarletnog slova“ u stvarnom i virtuelnom svijetu?

Primjetićemo da nam nešto promiče. Nikada nije bilo više organizacija koje podstiču feminizam i međusobnu podršku djevojaka i žena, a opet nikako da se istrijebe ispadi i skandali o međusobnom nepoštovanju i otvorenom preziru, pa čak i govoru mržnje. Društvene mreže postale su opasno oružje, jer danas možete vidjeti da se sprovodi takozvani ´feud´ između žena koje se nikada nijesu ni srele. Sve ovo upućuje na iskrivljeni sistem vrijednosti koji nam se usađuje od malih nogu. Prvo smo ljubomorne na skupu barbiku druge djevojčice, na lijepo oblačenje, na njenu predanost sportu, na njenu predanost umjetnosti, kasnije na njene ocjene i lijepo ponašanje, na njenu kosu, šminku, potom na njen posao i uspijeh, još malo pa sjutra i na njeno dijete. Da li uočavamo patern ovdje? Zar sve ovo ne sliči jednom začaranom krugu?

Svi smo jako brzopleti i oštri na jeziku kada treba da osuđujemo druge, a na riječima škrti kada treba nekom pružiti podršku i uputiti riječi hvale. Ovo ukazuje na još jedan problem a to je – egoizam, zasnovan na šupljem uspjehu. Nećemo biti uspješniji ako sputavamo, sabotiramo jedna drugu. Nećemo dobiti sve što poželimo ako njoj pak sve oduzmemo. Nećemo nikada biti najbolje u svemu, ako njoj želimo da poklekne i bude najgora, služeći nama kao povoljan kontrast. Svijet i čovjek nameću dosta problema. Čemu onda dodatan teret pohlepe? Ljubaznost, podrška, oprost - to su prave vodilje za svaku malu djevojčicu, kasnije odraslu i ostvarenu ženu.

Svako ima svoju definiciju uspjeha i snova. Stoga, ako već ne možemo bodriti tuđe nade, nemojmo ni gasiti iskru zbog koje se ona svakog jutra budi. Roditelji vrlo često, što svjesno što podsvjesno, uče djecu da svoj uspjeh grade na rivalstvu. Uvijek mora postojati dualizam: najbolja ne možeš biti ako nema nekog ko je “gori“, uspjeh samo s tuđim neuspjehom ide. Mnoge poznate ličnosti a i žene koje nijesu u tom svijetu, često napadaju i vrijeđaju jedna drugu putem društvenih mreža. Najgore u svemu ovome jeste velika popularizacija ovog problema, i stvaranje još jeftinije verzije odavno osiromašenog rijalitija. Baš kao u rijalitiju, birate svog favorita i uvlačite se u raspravu koja nikada nije ni bila vaša.

Možemo biti bolje i istinski biti tu jedna za drugu. Ne smijemo dozvoliti da vučemo toksične repove prošlosti koji su jednom očigledno dovoljno isprovocirali Madelin Olbrajt, bivšu američku ministarku spoljašnjih poslova, da izjavi: “There is a special place in hell for women who don´t support other women“. Cijenimo i volimo uspjehe pojedinačne da bi rasle i kao individue i kao kolektivna svijest. Svaka od nas je podjednako posebna, samo u različitim prizmama interesovanja i potreba. Lako je biti drugačiji u moru istog, prava čast je biti jedinstven a biti okružen ženama koje se nijesu plašile da skinu ogrtač homogenizovanih očekivanja i postanu sopstvena verzija jedinstvenosti, neustrašivosti i elegancije.