Rukopis

31.10.2020

Ja sam ti ostala dužna

Autor: Zorana Tovilović

Oktobar se, nekako nečujno i na prstima, poput lopova uselio u ovaj grad, a sa njim i ja zvanično. Jesen je stigla neprimjetno i donijela kiše koje toliko volim. Ti si se, takođe poput lopova, nekako nečujno ušunjao pod moju kožu, neprimjetno, na prstima. Doduše, puno prije ovog oktobra.

Tek sad vidim da sam kasno shvatila.

I dok u ovu kišnu jesen frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem svodim račune onog što (ni)smo bili, iznenađeno i pomalo uvijeđeno zaključujem da nismo baš na nuli.

Ja sam tebi izgleda ostala dužna.

Ja sam ti ostala dužna zagrljaja hiljadu i petsto, po jedan za svaki put kada si slušao moje gluposti do iznemoglosti, inatio se tek da me nasmiješ i dubokim glasom tvrdoglavo pokušavao da pobiješ moje argumente. Ja ti nikada nisam popuštala, ne zato što sam mislila da sam u pravu, već sam prosto voljela te rasprave u koje se strasno uneseš pa kad se već iznerviraš podrugljivo kažeš: „Ja možda nisam načitan kao ti, ali znam da sam u pravu.“

Ja sam ti ostala dužna zagrljaja hiljadu i petso, po jedan za svaki put kada sam rekla da dugoročno nemamo perspektivu, tu izlizanu frazu koja je trebala da prikrije moj strah od vezivanja za tebe. 

I šta uopšte znači imati dugoročnu perspektivu sa nekim?

Ja sam ti ostala dužna jednu revanš - partiju Čovječe, ne ljuti se i zaista bih voljela da se ne ljutiš, jer ovu igru ionako nisam dobila ja. Nisi ni ti. Samo smo jedno drugo izgubili.

Ja sam ti ostala dužna zagrljaja hiljadu i petsto za besane noći i moje nemire ukroćene tvojim zagrljajima, tvojim mirisom i riječima.

Ja sam ti ostala dužna zagrljaja hiljadu i petsto, po jedan za svaki put kada sam ti sudila. 

Daju li mi moje pretpostavke, kukavičluk i strahovi pravo da kažem da ti ne možeš nikada biti vjeran samo jednoj ženi i da ti ne povjerujem dok me pokušavaš razoružati?

Ja sam ti ostala dužna onako kako se duguje onima koje tjeraš od sebe onda kad krenu da ti se uvlače pod kožu smišljajući hiljadu i jedan razlog zašto nešto ne bi uspjelo. A nisam ti rekla da sam svim srcem željela da uspije.

Ja sam ti ostala dužna par sati monologa, samo što bih ovaj put pričala o tebi. 

Rekla bih ti sve što nikada nisam. Da prije par godina nisam mogla zamisliti, kao što nisi mogao ni ti gdje ćemo biti danas. Rekla bih ti da sam lagala da se ne mogu zamisliti sa tobom, a zapravo mi sve teže ide da zamislim budućnost u kojoj te nemam. 

Lagala sam tebe, a slagala sebe.

Rekla bih ti da sam zahvalna što si dio mog života, da mi je sa tobom uvijek bilo lijepo, da volim tvoj humor, tvoj miris, tvoj osmijeh i da možda volim tebe.

Rekla bih ti da sam često izgubljena, zbunjena, preemotivna i da ne znam kuda ova priča vodi. Znam da sam te ostala željna. I da sam ti ostala dužna.  

Ja sam ti ostala dužna, onako kako se duguje onima koji su ti poput čardaka, ni na nebu, ni na zemlji. Ni na početku, ni na kraju. Uvijek negdje između. Pedalj do srca.

Ja sam ti ostala dužna i jedno izvinjenje. Jer sam kukavica, jer sam te pustila, jer tek kad te ispratim shvatim da me boli nedostajanje tebe i ta praznina koju tuđe ruke neće znati popuniti. Neće znati ramenima napraviti bedeme, a ključnim kostima tvrđavu, u kojoj se sklupčam poput djevojčice, ogolim dječju dušu i zaboravim biti jaka i hladna.

Ja sam ti ostala dužna i jedno objašnjenje. Treba da znaš da su moji strahovi samo moji i da zbog njih gubim ljude, a nisu ljudi ti koji gube mene. Treba da znaš i to da su moja očekivanja od tebe ipak na kraju samo moja i možda se ono što ja želim da budeš kosi sa onim što ti zapravo jesi. A mnogo si toga. I više nego što misliš.

Mnogo si toga u mojim sjećanjima, mislima i u mom srcu koje se nekako uvijek brzo navikne na tebe. A sve teže odvikava svaki put kad iznova nestaneš.

Kad podvučem crtu u ovu kišnu noć koja se čini kao da nema kraja, izgleda da si i ti meni ostao dužan.  

Ti si meni ostao dužan jednu pjesmu, iako znam da mrziš poeziju.

Ti si meni ostao dužan jedan zagrljaj za kraj, da ti se ne nadam, ne čekam te, ne radujem se i ne ljutim.

Jedan oproštaj.

Jedan vikend u Pragu.  

Jedan ples na kiši i jedan April u Beogradu.

Malo li je?!

https://zoranatovilovic.blogspot.com/