Rukopis

24.10.2020

U rečenicama ti čujem šta “guglaš”

Autor: Kristina Pašić

Ako ti je potreban neki dobar recept za tortu, ideja za poklon, domaći ili seminarski rad, ljekarski savjet ili ‘pak neko dobro književno djelo, prva i glavna adresa je Google. Živimo u svijetu u kom sve što ti treba možeš da “izguglaš”. I upravo je ttvrdnja koja je umnogome obilježila vijek u kom živimo. Nevjerovatnim napredovanjem informacionih tehnologija, svijet je postao jedno “globalno selo” u kom su ljudi zatrpani ogromnom količinom informacija iz apsolutno svih oblasti. U tom nepreglednom prostoru popunjenom raznovrsnim informacijama, dolazimo do jednog relativno novog fenomena koji možemo nazvati kompjuterska književnost. Mogu slobodno reći da sam se nedavno po prvi put susrela sa ovim terminom, a u nastavku ću pokušati da objasnim moje viđenje istog.

Ono što je svakako neminovno i potpuno karakteristično za 21. vijek jeste da je veliki procenat ljudske svakodnevnice, po mojoj slobodnoj procjeni nekih 80%, postao neraskidivo vezan za vještačku inteligenciju. Komunikacija, obrazovanje, posao, umjetnost, zabava, pa čak i prijateljstva, potpuno normalno se odvijaju preko računara i/ili pametnih telefona. Ovo nam je postalo posebno vidljivo u zadnjih godinu dana, kadapokušavamo da vodimo relativno normalan život u nekim dosta nenormalnim uslovima, koji su rezultat pandemije Covid – 19. Samim tim, ne treba da nas čudi što je i književnost pronašla svoje mjesto u tom virtuelnom svijetu. Mnogobrojna književna djela postala su lako dostupna svakom pojedincu koji ima pristup internet, bez nekih dodatnih troškova. Nema više posebnih troškova za članarinu u nekoj gradskoj biblioteci, odvajanja određene sume novca za kupovinu nove knjige, kao ni trošenja vremena na potragu za određenim naslovom od knjižare do knjižare. Sve ovo je posebno jako važno kada ste student kom znači svaki evro ušteđenog džeparca. Nećemo pogriješiti ako konstatujemo da je to ogromna prednost digitalizacije. Glavno pitanje je: Koliko je pametno koristimo? Nažalost, saznanja do kojih možemo doći ne govore u našu korist.

Tu se fokus sa kulturnog usavršavanja prebacuje na zloupotrebu.

Pitate se kako?

Umjesto pametnog korišćenja dostupnosti e-knjiga u cilju svakodnevnog edukovanja i napredovanja na polju ličnog razvoja, u moru informacija književnost je ona oblast koja je potpuno zapostavljena. Pažnju širokih društvenih masa obično okupiraju informacije koje su beznačajne, a koje vrlo lako postaju viralne. U uslovima gdje svako može da ima svoj blog i da piše razne tekstove, dolazimo do izrazitog gubitka kvaliteta pisane riječi. Svakodnevno se suočavamo sa podacima da je pismenost na jako niskom nivou, da je sve zastupljenije plagiranje i da je podjednako visoka zloupotreba dostupnih informacija. Postalo je sasvim normalno ne čitati djelo, već pročitati dostupne analize tog djela na internet, pa čak ih i koristiti kao svoje. Sve ovo predstavlja jedan ogromni začarani krug u kom se povezuju navodni nedostatak vremena, biranje saznajnih prečica, broj klikova i zarada. U tom krugu u kom samo jedna strana dobija, ona koja je autor korišćenog sadržaja, na najvećem gubitku je svakako kvalitet znanja iz književnosti ogromnog broja čitalaca. Obrađuje se širok spektar djela, ali se to radi samo djelimično i površno, nekada i potpuno pogrešno, stvarajući zabludu kod čitaoca da je usvojio potrebno znanje, što ga momentalno onesposobljava za neki dodatni rad i napredak na tom polju. Manipulišemo podacima koji su lako dostupni, a čiji kvalitet je upitan, dok tačnost dodatno ugrožavamo kombinujući ih sa sopstvenom maštom i stvaralačkom slobodom kako bi obezbjedili makar minimalan stepen autentičnosti i to tako ide u nedogled. Stvaramo jednu dosta iskrivljenu priču, koju će možda neko posle nas koristiti sa uvjerenjem da je tačna, a nije. Jer tako smo i mi radili. Tako će i oni raditi. Kada na ovaj način počnemo da razmišljamo o tom toku kretanja informacija, možemo da shvatimo koliko je zapravo štetan za nas. Za one koji dolaze.

Gdje se izgubila želja da oplemenimo svoje biće svim tim vješto ispisanim redovima? Da učimo o prošlim i budućim vremenima kroz riječi pisaca čija djela zaslužuju duboko poštovanje? Slutim da je sve to preplavljeno bujicom nekih novih trendova, proklamovanih vrijednosti viruelnog svijeta i potrebom da se bude dostojanpredstavnik savremenog vremena. A u savremenom vremenu nema dovoljno vremena za stvaralaštvo nekoga ko je živio u potpuno drugačijim uslovima. Nema vremena za temeljno bavljenje nečim što je već neko sažeo. Koliko je ovo ispravno? Upravo će vrijeme pokazati.

Neko će reći da sam pregruba, ali dolazim do zaključka da sa razvojem vještačke inteligencije, ljudska inteligencija kao da počinje masovno da stagnira ili čak nazaduje.

Počinjemo previše da se oslanjamo na intervenciju drugih iz virtuelnog svijeta, a sve manje da ulažemo sopstveni trud i samostalno stvaramo. Dok opterećujemo svoju memoriju nepotrebnim informacijama, za teme od značaja najčešće uzimamo prerađene informacije, a sve iz ubjeđenja da ne treba da se opterećujem nečim što u svakom trenutku možemo da “izguglamo”. Istina je da se opterečujemo i više nego što bi trebalo, ali onim štetnim i nepotrebnim. “Opterećivanje” kvalitetnim književnim djelom bilo bi nam samo stepenik više ka ličnom razvoju i uspjehu. Na kraju, sa porastom kvantiteta imamo vidno zabrinjavajući pad kvaliteta.