Rukopis

16.10.2020

Stvarajte sami ljepše boje

Autor: Nikoleta Radević

6:45

Oglašava se alarm. Nasumično ga gasimo pokretom ruke, tek polusvjesni da je napolju još jedan kišovit dan, dok nam spoznaja da je trebalo ustati, u najboljem slučaju, makar prije pola sata, širom otvara oči. Oblačimo se na brzinu, spotičući se o stvari jer ih sa očima otečenim od spavanja jedva vidimo. Peremo zube dok istovremeno pokušavamo da četkom koliko-toliko kosu dovedemo u red, na brzinu pijemo vodu jer za kafu nema vremena. Uzimamo kaput, na brzinu, zaključavamo kuću. Na brzinu.

Otključavamo kuću. Zaboravili smo kišobran. Opet se vraćamo i prepuštamo rutini svakodnevice, pomamnoj atmosferi gužve u saobraćaju, nervoznih vozača, nervoznih kolega, nervoznog života. Ljudi hodaju brže, neraspoloženi su brže, raduju se brže.

Kazaljke na satu okreću se brže.

Nije ni čudo što ljudi zaboravljaju da vole sebe, a kamoli ljude oko sebe. Čovjek se sve više udaljava od suštinske jednostavnosti svog bića, potrebe za prirodom, za ljubavlju, za drugim ljudima. Zbog toga smo danas, više nego ikad, svjedoci diskriminacije prema ljudima drugačije vjere, nacionalnosti, pola, seksualne opredijeljenosti, ali i gladi, nemira, nedostatka obrazovanja i ekoloških katastrofa širom svijeta. Filantropija kao da se gasi, upravo u onim trenucima kada nam najviše treba. Zbog čega bismo onda i mi tome doprinosili? Zašto da budemo samo još jedna karika u beskrajnom lancu jednoličnih misli, još jedan posmatrač sopstvenog života?

Svaki pojedinac pred sobom ima izbor. Da li biti gorenavedeni posmatrač ili aktivni učesnik u stvaranju svoje realnosti? Prepustiti se stihiji ili se boriti za ljepšu budućnost?

Male stvari se na kraju najviše broje, zašto onda ne bismo dobrovoljno učinili svoj dio i doprinijeli svojoj zajednici?

Oduvijek su postojale situacije u kojima je čovjek reagovao vođen više srcem, dušom i vjerom i kada je imao potrebu se daje za drugoga, ne tražeči ništa za uzvrat. Upravo ta osobina je ono što je uzvišeno i božansko u nama – dobrovoljno pokloniti svoje vrijeme i energiju za dobrobit drugih, ali i nas samih.

U ovome je i sama suština volonterizma, koja objedinjuje prijateljstvo, empatiju, prepoznavanje i razumijevanje potreba drugih i na kraju – volja i hrabrost da se problemi riješe. Volonterizam je mnogo više od ,,rada za džabe" i ,,gubljenja vremena".

Volonterizam znači biti svjestan problema i rješavati ih, čineći na taj način ovaj svijet malo boljim mjestom. Na takav način mijenjamo sebe, a kroz svoj primjer utičemo i na ljude oko nas. Tako se stvara solidarno, empatično i sigurno društvo, a prevazilazi se plemenski mentalitet zasnovan na principu ,,ja tebi, ti meni''.

Treba stvarati krug dobrih djela. Učiniti nešto dobro nekome, a taj neko sledećem... I tako redom. Malo po malo, živjećemo u čistijoj okolini, sa srećnijim pogledom na svijet, i neće nas više gutati sivilo praznine koje se mjeri hladnoćom ljudi sve više udaljenih jedni od drugih. Zastanite. Oslušnite. Osmjehnite se. Stvarajte sami ljepše boje.