Rukopis

11.10.2020

Sa strahom na ti

Autor: Anđela Micić

Kada si poslednji bio uplašen? I zbog čega?

Era tehnologije, virtuelne stvarnosti i svakodnevice koja teče isuviše brzo da bi je iko mogao stići, rezultirala je spektrom nuspojava. Jedna od njih, jedna od, rekla bih najvećih - strah.

Ali ne onaj prolazni osjećaj koji naiđe pred važan životni događaj, u trenucima kada treba donjeti krucijalne odluke, kada ste u neizvjesnosti i pred nepoznatim. Već strah kao način života. Kao svakodnevni pratilac, saputnik, neizostavan detalj životnog enterijera. Zašto je to tako i da li sam usamljena u ovom osjećaju, ne znam.

Znam da isti ima tendenciju da uništi svaki pokušaj rasta, razvoja i realizacije tvojih, mojih i ko zna čijih sve snova, potencijala, talenata.

A tako ne bi smjelo.

Strah od glasa, to jest, kako kažu, osude okoline. Kome je palo na pamet da mišljenje drugih, koje ne mora da bude, a često i nije relevantno, definiše kao osudu? Osuda mi zvuči kao sudska presuda, a presude donose oni koji su za to relevantni. Doduše, nekad je i njihov sud upitan. Kako se onda takva moć slila u ruke mase? Tvoja okolina je, bez želje da uvrijedim, masa koja ima stav. Stav koji ne mora da bude i tvoj.

Dakle, sve što se ne usuđuješ da uradiš jer se plašiš mišljenja mase, uradi. Sve što radiš samo iz straha od mišljenja mase, prestani da radiš.

Strah od neuspjeha. Prvi pratilac straha od osude okoline. Čedo 21. vijeka. Kako da se ne bojiš neuspjeha kad živiš u takmičarskom dobu. Danas nije važno da budeš dobar, već da budeš bolji od drugog. Po mogućnosti, od svih. Ako nisi, onda nijedan tvoj uspjeh nije relevantan. Nisi kompatabilan. Ova vrsta “motivacije” vodi u dva pravca: tendenciju ka uništenju svih oko tebe jer je to jedini način da budeš bolji od svih, ili tendenciju ka samouništenju, jer si svjestan da ne možeš i ne trebaš biti bolji od svih.

Umjesto da se bojiš neuspjeha, nauči da ga tumačiš kao stepenik ka uspjehu. Uspjeh, sa druge strane, nemoj da mjeriš prema drugome već prema sebi. Nije cilj da budeš bolji od drugih, već od onog pređašnjeg sebe.

Strah od snova. Bojiš li se svojih snova? Može da zvuči suludo, ali dosta ljudi se plaši da napravi prvi korak i krene u realizaciju svojih ideja. Ne zato što su nedostiže, već jer negdje u podsvjesti uporno čuju riječi: “Ti to ne možeš!” To su odjeci svih koji su vam nekada, iz njima znanih razloga, poslali ovu demotivirajuću i lažnu poruku. Jer nije tačno da ne možete. Možete, sve možete. Baš sve što ste zamislili. I taj prvi, korak težak poput olova, možete da napravite tek kad prestanete da vjerujete onom glasu.

Taj glas je tu jer mu vjerujete. Nemojte da ga doživljavate kao istinu i on će postajati sve tiši. A onda ga jednoga dana više nećete čuti. Jer će strah od nemoći zamjeniti spoznaja moći. Lične moći.

Vidite…

Na prvi pogled, strah je samo riječ. Bezazlenih pet slova. Ako neko izostaviš, ostaje tek oskrnavljen izraz. A kad se zagledaš malo bolje, strah je zapravo skrivena bol, ljutnja, svaka neizgovorena riječ koja se, u nemogućnosti da ugleda svijetlo, preobrazila u tamu koju je neko nazvao strahom.

Iz straha se pokoravamo, iz straha ćutimo, na kraju, iz straha i ne živimo.

Ne treba tako. Sa strahom, umjesto na VI, pređi na TI. Kad vidi da ga ne smatraš jačim, postaje sve slabiji, do trenutka kad izgubi svu snagu.

Kao ono kad sudija na bokserskom meču izbroji do deset, a borac sa poda se još ne ustaje. To je to. Kraj igre.

Treba li pojašnjavati ko je pobjedio?