Rukopis

26.09.2020

Gdje si?

Autor: Jovana Stevović

Gdje si

Prozorska okna jutrom zacakle.

Mirisi novonastalih pupoljaka unose nadu, pa mi se čini kao da si tu.

Na vratima poštar a u ruci mu pismo.

„Draga moja“, poručićeš i možda da se dugo vidjeli nismo.

Ispred praga tragovi prolivene vode... za sreću.

Ne, ovog jutra se nasmijati neću!

Samo ću, zaplakati jače tek toliko da joj obnovim trag.

Bluze vjetar njiše a pred očima bjelina.

Tek na poslednjoj obris karmina

I prepoznatljiv miris parfema.

Gdje si?

 

Ispod oblaka glava a na njoj šešir.

Opet tristo pitanja a preko šest stotina odgovora.

U grlu knedla, ispod kapka trepavica a među prstima peruška.

Za sreću... ali, neću.

Neću sjećanja, neću obrise.

Ne zanima me juče, hoću sjutra.

I prekosjutra ću!

Hoću pogled, tminu, odsjaj očiju tvojih.

Da me jutrom budiš dlanovima poput svile a noću da me dozivaš kroz uspomene mile.

Srce srcu nađe lijeka ali kako ću kada tebe nema.

Gdje si?

 

Prolaze mi sati, prolaze dragi ljudi.

Poput ludaka mašem rukama, po obrazima kosa rasuta, na usnama umor... bijes i tuga.

Fališ, već!

Opet me prozivaju kako me nema, dobacuju kako sam nestala pa dozivaju kroz noći.

Nijesam tu.

Za njih me nema.

A za tebe, čuvam sve.

Samo mi reci jedno, ništa više od toga.

Ima li me sa tobom onoliko koliko sam kraj tebe?

Budiš li me rumenilom obraza, pričaš li mi bajke...

Želiš li da jednom stvorimo našu onako kako smo i sanjali?

Gdje si?

 

Prozorska okna jutrom zacakle.

Mirisi novonastalih pupoljaka unose nadu, pa mi se čini kao da si tu.

Na vratima poštar a u ruci mu pismo.

„Draga moja“, poručićeš i možda da se dugo vidjeli nismo.

Ispred praga tragovi prolivene vode... za sreću.

Ne, ovog jutra se nasmijati neću!

Samo ću, zaplakati jače tek toliko da joj obnovim trag.

Bluze vjetar njiše a pred očima bjelina.

Tek na poslednjoj obris karmina

I prepoznatljiv miris parfema.

Gdje si?