Rukopis

19.09.2020

I samo jedna želja

Autor: Bojana Šolaja

Jutros se jedan davno ispušteni krik vratio svom roditelju. Kapljice znoja prekidaju san. Oči se otvaraju, kad tamo - ništa od one parališuće tame koja skriva put i želi da se probije unutra ne bi li pojela ono malo svjetlosti što je ostalo. Vazduh prvi put zauzima nutrinu otkrivajući neke, do sada zakržljale, predjele u plućima. Je li ovo neko otvorio sve prozore u meni? Hoće li me ovako lakog zemlja nositi? Neka vatra kojoj se gasnućem prijetilo sada bukti i probija granice moga svijeta. Plašiš li me se, univerzume? Sveo sam te na tačku iskočivši iz obruča koji si oko mene opasao. Sad si trun prašine na mom kažipstu koji bih mogao da oduvam ako mi je volja. Hej, Ti! Probudih li se ovo u Tvom zagrljaju iz kog me nikad nisi puštao, ali ga ja, otupio i prazan, nisam mogao osjetiti? Neka padne ova posljednja suza za one koji su sanjali ovakva jutra i posljednji put pozdravili svjetlost sa tim snom na usnama.  

Ima snova koji se sanjaju stotinama života. Ima života gdje stotine snova stane u jednu noć. Cijela jedna generacija u ćutanju troši svoje dane. Savijena kičma je samo kolateral u sajlu pretvorenog dostojanstva. Oni koji su navikli da plivaju nizvodno nikad nisu čuli za rijeku koja je promijenila svoj tok snagom uma nespremnog na kompromise. Noge nespretno prate ritam tancujući uz neku kompoziciju uvezenu sa strane, žaleći negdje duboko što su mnogi odrasli ne znajući kako to izgleda kad noge jedva dodiruju tlo nošene melodijom dirigovanom iznutra. Ono vani se činilo kao nešto na šta jedna mala sudba ne može uticati, pa je svako živio šapućući samom sebi svoju istinu na uvce. Omakla se tu i poneka psovka na račun života i nas koji ga takvog trpimo, ali uvijek uz neki vjetar koji putuje tamo gdje nas niko ne zna i gdje neće da škodi. Bez pravog razgovora sa svijetom, najradosnije su bile samo naše radosti, a najnesrećnije samo naše nesreće. Svaka sreća koja kaže „Mi“ činila se nedostižnom, a svaka nesreća koja kaže „Mi“ nepopravljivom. Neko je, zaglušen bukom u tišini kriknuo: „Dosta!“, i smijali su mu se. Dok su „borci za ljudska prava“ slatkrječivošću skrivali krivce, ovaj iskreni krik je inficirao mrtvo more pretvarajući ga u talas koji nosi slobodu. 

Okovi su, pokazalo se, teški samo onima koji u njih vjeruju. Slobodni su se i pod teretom cijelog svijeta smijali. Poniženi i uvrijeđeni, izgarali su spremniji da žive u blatu, nego da im aplaudiraju ulizice i beskičmenjaci. Mnogi su upravo na takvom tlu skončali, ne znajući da će iznići cvijeće na svakom pedlju zemlje kojom su koračali. Jednom kada se udari na ideje zbog kojih se jedino živi, vrijednost gubi svaka kora hljeba i vazduh koji se diše. Sada ta ideja postaje hrana, voda i kiseonik. Sada se hvatamo za ruke braneći ono što je veće od nas. Sad smo kriknuli zajedno toliko da nas je čula sva vaseljena i ono što dolazi poslije nje. Sad znamo da smo mi ta tačka koja popunjava pukotine kolektivne ljubavi. Sada smo naučili da samo oduprijeti se znači živjeti ljudski.

Ruke se šire prema nebesima. Samo ljudski život je u stanju da pruži trenutak nadljudskog. Živiš ga i već znaš da ti će ti nedostajati. Nostalgičan si za onim sada koje ti već klizi iz ruku prije nego što si uspio da ga osvijestiš posvema. Na koncu, ti si samo čovjek. Uvijek ostaju snovi koji čekaju da budu ostvareni. I samo jedna želja.         

(svima koji su vrištali i kada je svijet ogluvio)