Rukopis

06.09.2020

Emotivna (ne)stabilnost

Autor: Andrea Čvorović

Da pričamo o emocijama naglas i bitnim stvarima koliko o temama koje nas se ne tiču možda bi nam život stvarno bio pravo jednostavan, a ne ''komplikovan'' kako ga nazivamo kad stignemo do toga da ne znamo kako da se vratimo na period kad je sve bilo lako.

U sred 21. vijeka, standardnoj priči o brzini vremena u kojem živimo i priči da su emocije važne, koliko krijemo ili pokazujemo iste pitanje je. 

Sa emocijama se nosimo sami, kakve god da su, naše su i neće nikom na štetu ili korist sem nama, pa zamislite, koliko bi sve bilo lakše i jednostavnije kad bi zapravo svi mogli na glas, bez bilo kakve prepreke u sebi da pričaju o emocijama? 

Zamislite, da svi ljudi prestaju da se smatraju jakim ili slabim pokazivanjem svojih osjećanja? 

Ne znam, kad smo došli do toga da mi možemo da sudimo nekom zbog toga kako se osjeća ali vidim da jesmo. Pa više ne znamo je li ispravno to da neko bude emotivan u gužvi ljudi, da pusti suzu ako je povrijeđen na sred ulice jer mu je došlo ili da se glasno smije zbog sreće koju nosi u sebi. 

Postali smo ljudi koji su spremni da daju komentar, na bilo kakav emotivni postupak kao da i mi sami nismo ti koji se smiju glasno ili puste suzu kad im dođe. 

Jačinom je počela da se smatra hladnoća, neka nedostižnost koja je predstavljena tako. Jačinom neke osobe je počelo da se smatra to koliko drži u sebi i sam prolazi kroz dobro i loše. A slabim se karakteriše neko ko sučajno, pokaže i priča o svojim emocija bez bilo kakvog straha od osude. 

A kad je zapravo postalo manje prihvatljivo da se priča o emocijama? Kad smo postali ljudi koji kriju kako se osjećaju da ne bi bili povrijeđeni? 

Zar stvarno, tako što krijemo osjećanja štitimo sebe od povređivanja ili se nesvjesno samopovređujemo? Ćutanje o emocijama će da donese brige, preispitivanje i overthinking iznova i iznova, a priča o istim osjećaj hrabrnosti, sreće i ispunjenja jer bile emocije lijepe ili one malo manje takve, suočavanje sa istim je nešto što se smatra dobrim po nas. Nemoj da te strah od neuzvraćenog, nepredvidivog, neprihvatljivog ''nisam okej'' sputava da pokušaš da učiniš sebe srećnijim.

Riječima ''nije mi stalo'' nećeš stvarno učiniti da ti nije stalo, a ubjeđivanjem drugog u to, nećeš dobiti ništa.  Kad si zapravo poslednji put, ti, bio/la iskren/a sam/a sa sobom po pitanju emocija? Živiš li kao jedan od podanika principa da nećeš da priznaš emocije jer ćeš biti jak ili slab ili nemaš problem sa tim da kažeš kako se osjećaš? Priznaj sebi. A onda razmisli zašto bi, zapravo ikom drugom bilo dato na pravo da tebe karakteriše bilo kakvom osobom po osjećanjima koje pokazuješ u datom trenutku? 

Svi imamo dane, kad bi samo plakali, krili se drugih, ne željeli da uzvratimo onaj prijatan pozdrav nekom od prolaznika i dane u kojima su nam emocije blaži ''pakao'' koji sebi stvaramo. A isto tako, svi imamo dane kad bi se po čitav dan samo smijali, grlili ljude, mi bili veseli prolaznici i srećni sami sa sobom. 

Svi imamo dane, svoje. Baš kao i emocije. Svi smo i jaki i slabi kad treba. Hrabrost je zapravo, pokazati kako se osjećaš, bez bilo kakvog osvrtanja na to kako će to drugi da tumače, jer ti sa drugima neće biti dobro dok ne budeš dobar sam sa sobom. 

Foto: tumblr/ kevin laminto