Rukopis

30.08.2020

Jednom, kad me shvatiš...

Autor: Zorana Tovilović

Jednom, u nekom boljem vremenu i u nekim drugačijim okolnostima shvatićeš me.

 

Jednom, kad me shvatiš pogodiće te kao strijela ravno u srce svaki pogled koji sam spustila, svaki osmijeh koji sam ti sakrila i sve riječi koje ti nikada nisam izgovorila. Mnoge od njih sam napisala, neke si čitao i divio im se ne znajući da su o tebi i za tebe. Za neke nikada neću biti dovoljno odvažna. Neke prosto vrhunac svoje ljepote dožive samo onda kad se prećute, pa ti prećutane razdiru grudni koš.


Za neke sam ionako zakasnila.

Jednom, u nekom sasvim običnom danu koji će mirisati na nostalgiju, shvatićeš zašto sam toliko naivno i bezgranično voljela Miku Antića, mog vječitog dječaka i zašto sam recitovala njegove stihove. Pustićeš možda na nekakvom pametnom uređaju Mikin Epilog i tada, jače nego ikad zaparaće ti grudi epilog njegovog i mog Epiloga. Znaćeš da ima pravih ljubavi, besmrtnih i dječijih, lijepih i u svojoj ljepoti pretužnih, ali nećeš znati da sam u njemu prepoznavala tebe. 

 

 

 

Jednom, na neki obični dan kao što je ovaj slučajno ćeš osjetiti sram, jer nikada nisi primjetio kako mi je opčinjenoj tvojim kestenastim očima preskakalo srce dok se gledamo. Znaćeš zašto sam ostajala bez riječi i obarala pogled plašeći se da se prepustim dubinama tih sjetnih, sjajnih očiju, i krišom se povlačila u skrovište od čežnje.

Kad shvatiš, a shvatićeš moja aritmijo da ću po tebi nazvati prvu boru na čelu, ne pokušavaj da se vratiš u prošlost. Jer "čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo." To tvoje nikako da progleda. 

 

 

 

Jednom, kad me shvatiš znaćeš koliko puta ti se samo učinilo da sam hladna prema tebi, to su bili ledeni mehanizmi kojima sam gasila iskre unutar duše da ne izbije požar i sagori ono što smo nazivali blesavo nazivali prijateljstvom.

 

Jednom, kad me shvatiš, shvatićeš i zašto mi grlatoj i samouvjerenoj glas zadrhti kukavički samo kad pred tobom stojim.



Jednom ćeš shvatiti zašto sam pred drugima bila stijena o koju su se vali lomili, a pred tobom djevojčica puna maštanja, planova, tek vrhovima prstiju na zemlji, a glavom visoko u oblacima. 



Jednom ćeš shvatiti zašto sam ćutala u noći kad je trebalo najglasnije da kažem šta osjećam.

 

Jednom ćeš shvatiti zašto se ne plašim biti ranjiva, zašto plačem i na najavu dnevnika ako u njoj ima nešto nalik na ljubav. Shvatićeš tad da se nikad neću osjećati krivom zbog izliva emocija i oprostićeš što nikad ne mogu tebi biti neko za preozbiljne, kritičke razgovore u kakvima uživaš. Znaćeš kao što i sad znaš da oduvijek razmišljam samo srcem.

 

Jednom ćeš shvatiti zašto sam se u svaki tvoj zagljaj upijala kao da mi je posljednji.

Jednom ćeš shvatiti da su moje definicije ljubavi po tvojim mjerama pisane. 



Jednom ćeš shvatiti zašto sam za sve druge bila teška knjiga za čitati, samo za tebe džepni priručnik koji si odavno naučio napamet. 

 

Jednom, kad me shvatiš, a shvatićeš me onako kako samo ti to možeš, onako kako se shvataju neshvaćeni biće ti jasno koliko sam te iskreno iz dubine duše i svim srcem željela...

 

Shvatićeš tada i zašto sam te pustila.

 

Jednom, kada me shvatiš javi i meni da se shvatim, jer ću se vjerovatno i tad buditi u praznom krevetu neshvaćena.