Rukopis

11.08.2020

Jednu suzu, molim.

Autor: Sara Stijović

Čudno je lijep osjećaj kada suze žure niz obraze da se strče u veliku provaliju pod čovjekom što je. I neobična je ta potreba da, rijetko ili često, plačemo. Neko plače u hramovima, neko u sobama, neko pod smokvama, neko plače pred tišinom, a neko pred sestrom… Ja sam par puta, sa velikom ljepotom, plakala pred vodom. Nisam odavno, možda ću već danas, ko zna, ali poznajem taj osjećaj kao istovremeno blag i razarajući. Trče suze, trče, nešto kao da ih vuče na dolje, a one žele, ne odustaju, ne zaustavljaju se. Pomislim da su kao djelovi jedne duše koji žele da se ujedine i vrate prvobitnoj, iskonskoj Majci… 

Isparavajući ležim na kamenim pločnicima koje su nečije snažne ruke, proljeća i ljeta sedamdeset i devete, slagale u novi raspored, a svaki izdisaj na tim pločama mi je po jedno “hvala”. Glavu sam od obnaženog sunca zaštitila Mrtvim dušama, a puls ih, u ujednačenom ritmu, neprestano spušta i podiže. Osjećajući da mi vremenom postaju teške, odlažem ih, i, dok, slušajući tijelo, ulazim u vodu smaragdno zelene boje, primjećujem da je voda danas identične nijanse kao moje oči kada suze odluče da potrče vani. Hvatam vazduh. 

Bivajući dovoljno daleko od kopna da, u širokom totalu, mogu posmatrati ovu stranu svijeta koju sam ostavila na neko vrijeme, gledam ko je to osim mene na ponti Časnih sestara. Ne računajući Čičikova. 

Galeb, uzdignutog vrata i čvrstog stava, sa vrha palate Tripkovića posmatra dno pod sobom kao raj za smrtnike, a on - dok je gore, dok je Čuvar, na vratima za dalje, duhovnije i čistije, pažljivo bira buduće goste. 

Osa, nalik na neku od onih šalterskih radnica, nervozno i hitro se vrti oko mene, jer meni kao da fali jedan papir a njoj, kroz tri minuta, počinje pauza. I onda se gledamo - gleda ona mene, gledam ja nju. Pa se prisjetim kako me je pretprošle godine ujela za jezik - sreća pa imam imunitet na tu ološ. 

Kotoranin, zgodan ali problematičan, jedva dodirujući tlo motociklom, grubo okrznu Bogumilu čiji snop cvjetova pade na vreo asfalt. U mislima ga prekorih, a bi mi milo - jer miris zaigra i doprije i do mene. 

Kraba se tiho i jedva primjetno šunja stranputicama klizavih vertikalnih pločnika pokušavajući da, što je prije moguće, pređe zacrtani put, veoma svjestan da je mjesec Raka prošao, i da je vatra sada ponovo na snazi. Strahuje, sklanja se, nesiguran, a dobar, ljubazan i vrijedan. Cijene ga mnogo manje nego što bi trebalo. 

Izblajhana Gospođa - pokretom, naglaskom i vokabularom porijeklom iz nekog Svilajnca, zavodi red na datoj ponti, a svi mi, i časni i nečasni, trpimo i ćutimo. Fitilja, nekada kao u šibice a nekada kao u magarca, ustajem sa namjerom da je, manje ili više kulturno, jer drugog načina nema, da mi Časne oproste na izrazu - napušim udisaja Morskog dobra… Sa svojom najdražom ode na onu pauzu koja im je obijema bila izuzetno potrebna. Da ne kažem - neophodna. 


Sa ivice pločnika vidim i nju. Riba, vječito u društvu, krivudavo se šeta plavetnilom, nekad iznenađujuće brzo i neartikulisano skrene, a onda isuviše sporo ide pravom putanjom. Divno je smirena. Pomislim da se kao mlada podgoričanka na pečurkama divi ljepotama Ostroga - fotografišući ga tog avgustovskog podna. Iako se Sunce svesrdno obnažilo, ISO je na hiljadu i šesto. Svetost i svjetlost postadoše. 

Tu je i mlađana Jabuka… Sa ugrizom na vratu, počinje da tamni, a obrazi joj se sve više crvene. Nemajući snage da podnese dati amplitudni pritisak, ni ogovaranja koja su do sada napisala nekoliko ruku scenarija njene kratke ljubavne afere u koju je ušla svijetle puti i zdrave peteljke, ona se nađe na ivici kamene podloge. Uzimajući kartu za dolje u nadi da će je dubina plavetnila prihvatiti, ona skoči. Ali - ne prihvata plavetnilo odmah svakoga. Ležaše ona danima na granici dvaju svjetova. 

Pod sobom, koloritno se izdvajajući, vidim gošću ovog ambijenta. Na trenutak se izmaknem, ali onda shvatim. Odjevena u bijeli svileni lepršavi mantil sa lila bućkicama od koljena na dolje koje kao da plešu oko njenih nogu. Nalik nekim malim podanicima. U žutim pantalonama koje krojem ne priliče njenoj osmoj deceniji, ljuljuška se hodajući. Zove se Meduza - to mi je neka kao tetka iz Austrije koja se, što bi se reklo, dobro udala, te koju nikada nisam upoznala, pa sada ne znam kako da joj se javim. “Dobar dan.“, “Ne, ne možeš hladno reći Dobar dan nekome ko ti je rod.” “Dublji odnos imam sa komarcima nego sa njom.” “Saro.” Kada se upotrijebi pravilan vokativ mog imena, znam da moram biti poslušna. “Tetkice draga, Guten Tag.” Alergija.

Rumenih obraza, možda od toplote a možda od tetkinog inostranog pozdrava, zaranjam glavu u slobodnu dubinu pod sobom. Sa ljubljenim osjećajem lakoće plutam na prelazu svjetova, istovremeno se diveći ljepoti gornjeg i čistoti donjeg. Vidim da nisam primjetila nju - maticu smrtnog kosmosa u kojem postojim. 

Pčela, tiho i umilno istražuje prostor na kojem se našla. Ne osjećajući se još uvijek sigurno, čvrsto pritiska uz sebe sve što ima, i kreće dalje. Pčela je majka koja sama nosi suncobran, ležaljku, ručak, kačkete i šešire, koja je mužu spakovala cigarete i kafu, novine, i naočare, i šibice i upaljač; ona nosi šlauf i mišiće, i kremu sa faktorom pedeset koja je skuplja od svega njenog na njoj samoj. Ona je majka. Ona voli i nju boli. Ona je posljednja u redu. Ona stvara, rađa, njeguje, služi, pomaže. Ona sina isprati na brod, a ćerku za Ameriku. Pa je osuđuju. Pa trpi. Ona diže kredit da sinu vraća dugove, a ne dobije ni zagrljaj na kamatu. 

Ona izdrži i preživi… Ali nekada, samo nekada, ljetnji povjetarac je dovoljan da obori ta umorna svilena krila na samo dno vazdušnog svijeta. Tu gdje počinje pčelinje groblje. Galeb odobri, a smaragdno plavetnilo odmah prihvata svilena bića. Ali i ono umije da prevari. Nekada su samo iscrpljene, i jedno podizanje iz vode ih vraća u život. Umorna kao što jeste, znam da me neće napasti, nježno je iznesoh iz vode. Primakoh je toploti i svjetlosti. Ima nade… Nekada je kasno, ali uvijek provjerim, jer samo svjetlost zna jesu li dobile poziv za dalje. 

Pčele umiru samo u vodi, mislim ponekad. Čemu, vodo, tolika surovost? Ne uzimaj najbolje. Vjerovatno te zato i volim - jer zahtijevaš isključivo najbolje, i ponekad odškrineš vrata ka dolje - da se javim. Tako se javim i zaplačem - možda su suze karta za taj drugi svijet. “Jednu za dolje, molim Vas.” “Gospođice, ove karte su samo po ličnom pozivu.” 

Galeb nastavi da nadgleda, Osa da bruji, Bogumila da vene, Kraba da miruje, Gospođa da kvoca, Riba da krivuda, Jabuka da tamni, Meduza da drami, a Pčela da pluta… 


Nijanse smaragdno zelene odlučiše da se združe. Pustih suzu, pustih ih nekoliko, neka trče, jure, padaju, klize niz obraze, nek se vraćaju iskonu. Ne znam odakle potekoše, ali znam da će stići dolje - u pčelinje groblje. I bi mi milo.