Rukopis

01.08.2020

Bal pod maskama

Autor: Bojana Šolaja

Mudrac Heraklit davno je znao da put prema gore i prema dolje jedan je isti. Trebalo je stotine godina da iza ličine otkrijemo lice, a samo jedna da lice bez ličine postane nepoželjno. Da li je maska samo slučajnost ili simbol jednog vremena i jedne civilizacije na izdisaju?

Ima samo jedan lik na koji nije stavljena zabrana. Taj nas lik gleda u ogledalu. I gadimo mu se. Jer, prazan je i jadan i sam. Lik bez ličnosti. Trag nečega što je bilo. Oči vrište neispunjenu želju. Usne vlaže od neutoljene gladi. Nedovoljna su dva okna za vidjeti kosmos. Ne znaju dvije rezonantne kutije za harmoniju oko nas i u nama. Potrebno je nešto što prkosi, što se opire. Bezobjektnost, bezveznost i bezdružnost ne znaju ni za ljubav ni za mržnju - ni za srah. Svako "Evo me!" pretpostavlja nekog ko doziva sa druge strane. Dijete koje pokriva svoje lice peškirom, misleći da se tako igra skrivalice, u tom činu pokazuje da se vlastito prisustvo ne potvrđuje nekim pukim "Evo me!" koje će se širiti vakuumom, bez bilo koga da to javljanje prihvati ili bilo čega da se o njega taj zvuk odbije i vrati kao eho. Umjesto toga, prisutni smo samo u onom "Evo te!" koje čitamo sa usana majke koja prihvata djetetovu igru ili jednostavno iz jednog pogleda ili dodira koji govore više od svakih "Evo te!" koje smo ikad i koje bismo ikad mogli čuti.

Naš savremenik, stavljajući masku, nije svjestan da tim činom komunicira sa ljudima hiljadama godina dalekim od njega na tom, medom i krvlju posutom putu. Masku je jednog jutra na lice jednako stavio naš komšija i Grk u antička vremena. Prvi to čini iz straha za svoju bezbijednost ili prije iz straha za bezbijednost sadržine svog novčanika, a drugi pripremajući se za igre u čast boga Dionisa. Pretpostavljajući da čovjek Bogu ne može biti sličan na drugi način osim u igri, on se oblači u jareću kožu pripremajući se da na pozornici sazna kako je to biti Bog i napusti na kratko usud zvani "biti čovjek". Maska je tu služila kao izgovor i povod glumcu da u zanosu otkrije prisustvo samog božanstva, da od njega u tom činu izmoli ono "Evo me!" koje i ljudskom prolaznom postojanju daje smisao i smirenje. Istovremeno, maska je bila opomena i dokaz da čovjek i u igri zna gdje mu je mjesto i da olimpski tron neće zaželjeti onaj o čija je leđa prikačen pješčanik. Daleko su još bila vremena u kojima će se primiti riječi: "Od svojih strasti stvorio si sebi bogove, o čovječe!", i tek će moderno doba Olimp smjestiti u ljudsku dušu. Ali je zato Grcima bliže, hrišćanstvom porođeno vrijeme, znalo da Olimp u nama ne isključuje Olimp van nas. Jednom kada je hrišćanstvo prepoznalo čovjeka kao Božiju sliku i priliku, čovjek je sa lica zbacio ličinu i otkrio sebe kao ličnost, crpeći odatle svoje dostojanstvo i prepoznajući u tome svoj poziv. Renesansa vraća masku na mala vrata, kroz karnevale i maskarade u kojima je ova služila da se prikrije identitet čovjeka koji je nosi. Ovog puta, maska više nije bila način da se čovjek predstavi kao nešto više, već da makar na kratko zbaci sa sebe beskrajno težak teret svega onoga što jeste i treba da bude - kao hrišćanin i član jednog slojevitog društva. Karneval, gledano iz te perspektive, postaje kolektivni predah, jedan "time out" od moralnih načela, religijskih pogleda, socijalnog statusa, ili bilo koje druge vrste identiteta. Biti na karnevalu znači moći biti zagonetna dama il gospodin pod maskom - i ništa više. U toj kunderovskoj "nepodnošljivoj lakoći postojanja" koju nam daruje obezličenost pod ličinom, sve postaje dozvoljeno. Maskarada s kojom ovdje imamo posla nije ni po čemu slična onoj u antička vremena. Dok je u praskozorje evropske i svjetske kulture maska bila neka vrsta dodatka nemoćnom i nedoraslom ljudskom biću, u renesansi postaje ono što skriva i anulira moć sa kojom u svojoj svakodnevnoj egzistenciji moramo da se nosimo. Ono što provocira i intrigira na karnevalskim svečanostima nije maska sama po sebi, već ličnost koja se krije iza nje i ne dozvoljava da bude dovedena do pojavljivanja. Trebalo je ličnost proglasiti beznačajnom i raščarati događaj susreta dva pogleda kako bi maska trajno našla svoje mjesto na slabašnoj i bledunjavoj prilici koja tek podsjeća na ono što je nekad bilo lice. 

Treći milenijum, nimalo slučajno, počinje maskom. Savršen kraj jednog sada već vijekovima dugog udaljavanja čovjeka od čovjeka. Društvo oboljelo od kolektivne kratkovidosti zaboravlja na snagu zajedništva. Nemoćni da osjetimo pogled, ogluvjeli da čujemo javljanje, otupjeli da svemu tome zajedno damo neki značaj, stavili smo maske. Da, stavili smo maske i postali fantazme koje mehanički odrađuju ono što je nekada bio život koji se živi. Ponovo smo ono što neki zovu "međubiće" - ali ovog puta nismo rastrzani između životinjskog i božanskog, već bijesni na sebe što ne možemo biti mašina, iako je do krajnjih granica izdržljivosti podražavamo. Hirurškom maskom pokušava se hirurški odstraniti i posljednji trag vezanosti među ljudima i ugraditi smirenje u samoći koju više ne zovemo usamljenošću. Ako je ideal brige za drugog skloniti se od njega, ako je ideal brige za sebe skloniti se od drugog, onda i lice postaje jedna demodirana kategorija i zaista - kao sve što gubi svoju funkciju - zaslužuje da ode na smetlište istorije. Nemamo pravo da izgovaramo levinasovski imperativ: "Ne smiješ me ostaviti samog sa smrću!", ako smo jedni druge ostavili same sa životom. 

Nagovoriće nas da od ljudske jedinstvenosti i neponovljivosti načinimo mit, jer zaista više neće biti načina da nešto od toga iskusimo - pod maskama smo, konačno, svi isti. Proizvodiće nas u laboratorijama i naručivati u katalozima. Bićemo lako zamjenljivi šarafi nekog industrijskog postrojenja. Osjećaćemo se zadovoljno kada precizno i u roku obavimo zadatak. Mjerićemo sekundama i stotinkama svoje dostignuće, kao atleta na modernim Olimpijskim igrama, koje su zaboravile na Olimp. "Citius, alitus, fortius", koje ne mari za "Zašto?" i "Čemu?" - to će biti naša deviza. Je li kasno da skinemo maske ako je mehanizam već pokrenut? Sa anemičnog lica pod maskom kao da čitamo umor cijele jedne kulture na zalasku. Nemoć ličnosti da se izbori za svoje pravo srazmjeran je nemoći one pogonske snage koja nas je sve do ove tačke vukla naprijed. Nalazimo se pred liticom, a skok se čini kao neminovnost. Jedina misterija koja ostaje je šta nas poslije njega čeka - transhumano društvo ili dekonstrukcija humaniteta, neki novi početak i neka nova snaga koja će buknuti odnekud. Samo će pjesnici i ludaci do tada po staroj navici žuljati jedno do guše maskirano društvo, znajući da svi "k'o da su tužni ispod čudne šminke". Plakaće i tugovaće zbog jedne ere na izdisaju. Tražiće neki pogled koji znači susret, neke usne sa kojih će čitati "Evo te!" i povod da vrisnu jedno "Evo me!" koje će biti prihvaćeno, a svuda će nalaziti prikaze pokrivene maskama i beskrvne mehanizme tamo gdje je nekad bio život. Još će poneka violina zaplakati, još će neko pero prokrvariti... i gotovo.

Zaplešimo, zato, ovaj posljednji bal pod maskama i nazdravimo jednom vremenu koje odlazi...



Foto: Pinterest