Rukopis

29.06.2020

Na mladima svijet ostaje?

Autor: Milena Bismiljak

U današnjem vremenu, vremenu tehnološkog napretka i novog viđenja standarda za obrazovanje i umijeće izvršavanja zadatka i dokazivanja, dolazi do sudara generacijskih razmišljanja i učenja – mlađi protiv starijih. Nalazimo se na prekretnici doba. Na površinu isplivavaju novi načini i nove ideje koje se iskustveno ne prenose sa generacije na generaciju, već nastaju sada, danas, u nama,oko nas. Nastaju zahvaljujući novim stručnjacima,novoj logici. Pitanje je, da li nam je dozvoljeno da te ideje, stavove, iskustva, tretiramo kao dostojne upoređivanja sa onim što je (i kako je) nekada bilo?

Mladi doživljavaju, proživljavaju i krče prekretnicu. Stvara se teško pobjedljiv jaz izmedju generacija (pretežno zbog našeg vaspitanja) koji ne umijemo i ne znamo da premostimo. Ili spalimo. Kao pripadnici patrijarhalnog i tradicionalnog naroda, naučeni smo da slušamo i uvažavamo mišljenje starijih. Ono što postaje sve neprihvatljivije je isključivost i neupitno uvažavanje tog ustaljenog, ispravnog mišljenja, prilikom čega dolazi do gaženja ili potiskivanja svog.

Postoje vrijednosti koje su utkane u ovaj narod, naročito za vrijeme Jugoslavije, kada je postojala sigurnost, a izbor državne firme prije privatne bio logičan. Naći posao u državnoj firmi tada je značilo: sigurnost, prihod, ušteđevinu i krov nad glavom. Taj sistem je funkcionisao... u jednom vremenu. Minulom.

Krajem 80-ih godina „drugo“ vrijeme počinje da se pomalja. Nagon za preživljavanjem se budi u talasima, što dalje prouzrokuje razvoj privatnog sektora. Novi način ima svoje mane i vrline, ali je tu, uporno. Jaz se stvara opet, pa i u trenutku kada se bira put na koji nisu navikli, a to je: škola, fakultet, posao (sigurnost), kuća, porodica. Ova formula je decenijama uspijevala zbog uigranog principa u kom nam država uzima i daje. Međutim, pojavilo se novo pravilo, po kojem država uzima i pomaže. Ovaj princip uzimanja i pomaganja je relativno mlad stoga nepoznat i neprihvaćen.

Kao dio generacije, koja vidi promjenu u njenom razvoju, primjećujem da komunikacija počinje da biva sve teža i teža. 

Pokušaj objašnjenja starijem da nije u pravu dovodi do posledica različitih vrsta, kao što je svađa, sukob raspad odnosa, i konačno odlazak. Ova atmosfera se naročito intezivno osjeća u svijetu umjetnika. Umjetnik, kao ličnost slobodnog karaktera i nekonvencionalnog načina razmišljanja, dolazi u situaciju da biva nepodržan od strane svoje okoline, kada izrazi želju da slijedi svoju strast i talenat, što u većini slučajeva znači nestabilnost finansijskih primanja, dug niz godina. Ovakav pristup životu i formuli, nametnutoj sistemom iz prošlosti, predstavlja suprotnost jednom učenju (i sistemu koji je, nadam se, u najavi) i dovodi do problema.

Problem nastaje jer progovaraju individualci, izuzetni ljudi. Ljudi koji se samostalno i bez straha bore za svoje pravo i pravo svojih vršnjaka. Međutim, ti individualci, uprkos trudu, stoje sami i u toj samoći često ne vide koliko je onih koji ganjaju isti cilj i traže saučesnika u istoj borbi, samo možda na neke druge načine. Mladi čovjek postoji da bi provocirao, ne da bi se povinovao. Vjerujem da svako vrijeme nosi nekoliko, tih, dovoljno hrabrih za nešto dovoljno izuzetno.

Živimo u vremenu u kome nikome ne dugujemo ništa. Sve što imamo ili nemamo, smo zaslužili i stekli sami. Taj vječiti krug koji opstaje zbog skepticizma možemo prekinuti i razvući u perspektivnu liniju, onog trenutka kada činjenicu da ne dugujemo ništa zaista shvatimo, pretočimo u riječi i djela. Time se može izazvati kulturološka revolucija, koja će budućim generacijama dati podstrek da se ne vrate u krug, nego da tabaju liniju, uporno i predano. A možda i agresivno. Bojim se, ako se ne pristupi tome pomalo agresivno, budućnost umjetnika će i dalje biti poput posla kustosa u muzeju, koji pripovijeda o minulom, a ne stvara buduće.