Rukopis

21.06.2020

Upustvo za upotrebu

Autor: Ivana Darson

Moj otac je bio stariji od mene pola vijeka. Ta razlika u godinama je učinila da moje rano djetinjstvo bude prožeto dnevnom dozom raznih životnih uputstava za upotrebu.  Svjestan godina, trudio se da me što prije i što brže osposobi za život. Svaki dan je bila nova lekcija o ponašanju, procjenjivanju karaktera, životu uopšteno. Ako nismo imali teoriju, išli bi na praksu. Učila bih praktične stvari o održavanju kuće, bašte ili, na primjer, kako zamijeniti gumu na autu. Na moje pitanje zašto moram da znam kako se mijenja guma ako nemam ni auto, ni vozačku, a ni 12 godina još, odgovor je bio uvijek isti: „Neću ja biti tu zauvijek“.

 

Bila sam dijete koje se nije odvajalo od roditelja. Teško da su me ikakva obećanja pa ni ucjene mogle natjerati da svojevoljno pođem nedgje bez majke i tate jer je taj strah, da tata može da „nestane“ u svakom trenutku, uvijek bio prisutan. Bile su dvije prilike u kojima sam pod pritiskom pristala da prespavam van kuće. Prvi put kod babe i dede kojima nisam dala oka da sklope jer sam u dva ujutru odlučila da moram da idem kući. Nije pomagala ni lijepa riječ, ni babine palačinke, ni sva ljubav mog đeda dok je pokušavao da mi objasni da ne možemo u dva ujutru bez telefona i autobusa da dodjemo iz Kuča do Podgorice, ali da će on čim svane da pošalje glas da dođu po mene. Ta noć je nekako i prošla, ali baba i deda nikad više nisu dali ni da pomenem da ostanem kod njih. Drugi put, čak kao đak šestog razreda, sam se zaputila sa Goranima na Ivanova korita. Srećom pa je sjutradan bila neka proslava na koju se pojavio nastavnik geografije. Zagrljaj koji je dobio od mene u trenutku kad sam ga ugledala ga je uplašio a meni nije trebalo mnogo da ga  ubijedim da mora odmah da me vodi kući jer baš eto, iznenada, imam temperaturu.

 

Kad sam ugledala svoje dvorište poslije dvadeset mukotrpnih sati u Goranima, svijet je bio moj! Osjećala sam se kao da sam srela najboljeg prijatelja od kojeg sam nevoljno bila odvojena. A godinama kasnije, to isto dvorište je, i dalje, moj najbolji prijatelj. Sve moje velike životne odluke su donijete upravo tu. Kad god bi me mučila svakodnevica, kad sam se rvala sa velikim odlukama i pravila velike rezove, izašla bih u dvorište i sjedjela na stepenicama kuće. Tu, dok gledam majčinu baštu, kao da bi se razbistrila sva moja tegoba i put bi se pojavio sam. Kažem majčinu baštu jer je majka utkala svu sebe u taj komad zemlje za kojim se okreće svako ko prođe pored kuće. Uredno postavljene leje cijeća i zelenila nerijetko mame komentare i osmjehe prolaznika. A ja bih, do kasno u noć baš tu, sjedjeći na stepenicama, obrglila koljena, gledala u majkine ruže i uz tatina uputstva spremala se za život.

 

Ja sam porasla, i stvari su počele da se mijenjaju, ali nas tri musketara smo rijetko kad išli negdje jedni bez drugih. Zato, kad se javila prilika da nastavim školovanje u Americi, odluka nije bila laka. Bila je to situacija koju je jedino dvorište moglo da razriješi. Do kasno u noć smo sjedjeli na stepenicama i kovali planove. Majka bi, dok mi dodaje sjedačku da ne prehladim, slušala moje brige i pokušavala da nepristrasno da svoj sud koji je uvijek bio u moju korist. Znali su koliko je bilo bitno da pođem na studije. Znali su i da su velike pare u pitanju. Bez velikog promišljanja prodali su stan da pokriju troškove trogodišnjih studija. Stan mi je predat u bijeloj koverti uz skoro izvinjavajuće “To je što je…” jer je u koverti bilo tačno toliko da se plati školarina, a kako tata reče vrijeme je za neke nove lekcije koje on ne može da mi pruži.

Naredna dva mjeseca su protekla u pripremi za put u vidu ubrzanog kursa informacionih tehnologija ali i engleskog jezika za dvoje sedamdesetogodišnjaka. Poput dva marljiva đaka, majka i tata sa naočarima na nosu i olovkom u ruci upisuju svaki korak potreban za logovanje na Skype, obavljanje poziva, pokretanje kamere, testiranja audio i video komponenti. Računar nam je ukazao na mnoštvo drugih tehničkih izazova koje je trebalo preći: kako resetovati modem, kako prebaciti klimu sa hlađenja na grijanje, kako odgovoriti na SMS poruku. Enter, Delete, Shift… Cool, Heat, Temperature, Cancel, Yes, No…  Danima smo ponavljali čemu služi koje dugme i zvali jedni druge iz dnevne u spavaću sobu, čvrsto riješeni da do početka juna savladamo sve sa odličnim uspjehom. Iako je gradivo bilo obimno, majka se naročito istakla svojim uspjehom i za manje od dva mjeseca uspjela da ukroti neman zvanu moderne tehnologije. A dva mjeseca su prošla o čas posla.

 

Topla junska noć. Sjedimo na stepenicama u mukloj tišini. Čekamo da stignu kola koja me voze na aerodrom. Obgrljenih koljena gledam u kofer pored mene. Djeluje mi kao planina. Nadvisio se nada mnom i čini se kao da neću moći da ga savladam. „Uvijek imaš gdje da se vratiš“, reče majka tiho. „I sve će te isto čekati“, nadovezao se tata. Duboko uzdahnuh i pluća mi ispuni miris ruža iz majčine bašte. Iako ih ne vidim u mraku, osjećam ih. Znam da su tu. I tek tako, strah utihnu, a planina postade manja. Shvatih da nemam čega da se plašim. Sa detaljnim upustvom za upotrebu krećem na put u nepoznato. Kola su već tu i tiho ubacujemo kofer, da ne budimo komšije. Majka je raširila oči i digla obrve jer misli da tako izgleda kao da joj ne naviru suze. Tata je odustao od toga još prethodne sedmice. Ja još jednom ponavljam kratke korake “logovanja u kompjuter” i pozivanja na Skype. Jedan dugi zagrljaj i bijele crte na cesti ukazuju da sam pošla.

 

Majka i otac su ostali sa sedam, rukom ispisanih, karo papira i pažljivim crtežima koje dugme treba pritisnuti za koju potrebu a ja otišla sa dvodecenijskim lekcijama o životu. Ni njihova ni moja uputstva nisu mogla da predvide i da se primijene na sve situacije koje su nam dolazile u susret. Nekad se činilo da više zbunjuju nego što pomažu, ali je jedno konstanta. Ulivaju sigurnost. Iako ne uvijek direktno primjenjivo, svako uputstvo je još uvijek sa mnom. Tu je, da drži strah i pomogne pri savlađivanju novih lekcija, kao što majka sa svakim novim update-om mora da savlada još jedan novi program, stikere, Viber, WhatsApp. A otac… On je pogled kroz kameru zamijenio nekim ljepšim pogledom, odozgo.

 

„Najveća planina koju čovjek mora preći je prag njegove kuće“ – Ivo Andrić

 


“Les Voyageurs” - Bruno Catalano