Rukopis

09.06.2020

Nakon svega, ostao je samo brod u boci

Autor: Selma Šljuka

I tako sam se, još jednom, spakovala i otišla. Htjela sam da iza sebe ostavim groblje, tugu, majku, i sve što me slomilo tih dana očeve bolesti i njegove smrti. Htjela sam da zaboravim bolnice, strahove, suze, vrisak. Bila sam polomljena i trebao mi je bijeg od stvarnosti, od činjenice da tate više nema. Eto, zato sam ponovo otišla na brod.

Iako je svijet bio na početku zaraze koronom, nisam se plašila. Vjerovala sam tada, a i sad, da je to i dalje vrius sa kojim se susrećemo gotovo svake sezone. Htjela sam da se utopim u 12h rada, u luke, u ljude, da ne mislim i da ne vidim njegovo lice pred očima iako me stalno pratilo. Htjela sam otići od svega, možda ponajviše od sebe. Od porušene veze nakon dvije godine, otkrivenih laži, od odgovornosti. Od razočarenja, od činjenice da više nisam klinka, i da sam sama. Da sam uvijek bila sama. Htjela sam, kažem, najviše od sebe da pobjegnem, ali srećan je onaj ko je u tome uspio.

I tako, aerodromi su se mijenjali. Beč, Čikago, Hjuston, New Orleans. Cijeli proces ponovnog ukrcaja bio je napet, i dug, ali ipak, radovala sam se poslu, radovala sam se gostima, i možda najviše od svega – zaboravu. Ti prvi dani su bili jedini u cijeloj tužnoj epizodi života da nisam mislila na oca. Da me nije peklo nedostajanje. I vrijeme je prolazilo.

Samo tih par dana, za koje sam bila zahvalna. Već pri kraju tog kruza objavljeno je da kompanija zaustavlja rad na mjesec dana. Zbog korone. To je značilo samo jedno – kraće radno vrijeme, i boravak u luci. Vlasti nam nisu dale da izađemo s broda zbog mogućnosti zaraze. Virus je pokosio pola svijeta, ljudi su umirali, a mi smo se našli tu, zarobljeni na Misisipiju. Kao da smo iskočili iz neke od knjiga o Tomi Sojeru. U početku, nije mi to teško palo. Odvojenost od svijeta, panika, svjetsko ludilo, teorije zavjere i slično. Mi smo se našli u balonu sapunice, dovoljno sigurnom da nas zaštiti od vijesti, od loših vibracija, i nismo se nadali da će se jedna lijepa avanturica pretvoriti u horor film. U početku nije ni bilo loše biti tu, sa svojom ekipom, sa ljudima koji su polako postali porodica, prijatelji. Imali smo svoje mjesto u baru, imali smo svoje omiljeno piće, i sve je bilo u redu. Čekali smo, nismo marili. Htjeli smo tu ostati. Nas hiljade je ostalo na brodovima širom svijeta. Tu gdje smo se mi našli svijet je drugačiji. Tu gdje smo ostali sve smo bili jedni drugima pa makar se i mrzili, ali radili smo zajedno, disali smo zajedno i još ako se ne bi nasmijali šta bi bilo od nas. Nas hiljade je ostalo odvojeno od svojih života, u karantinu duše, sa molitvom da to globalno ludilo stane.

Možda je trebalo da ostanem kući. Možda nije trebalo da dižem hajku, možda nije trebalo da pišem o svojim osjećanjima ali pisanje je odlična terapija, i kad misliš da nemaš kome da ispričaš sav onaj teret na leđima, papir će uvijek nijemo saslušati sve i izgoriti u plamenu zaborava. Papir je oduvijek sve trpio vijekovima. Nisam se plašila, u toj izolaciji, nisam ni vjerovala da će se jedan mjesec produžiti na skoro tri. Niko nije. Živjeli smo dan po dan, jedni drugima podmetali leđa za predah i bili smo sretni. Ja sam ipak svakog dana oplakivala za tatom. Imala sam previše slobodnog vremena imisli su dolazile i odlazile. I baš na taj isti dan, kad je tati bilo dva mjeseca, dobila sam poruku da je i On umro. Moja Prva Ljubav. Ostale su slike, pisma, i pjesme. Bio je prva ljubav, najbolji drug, prvi poljubac, bio je radost i najveća tuga. On je bio onaj koji je skakao pod voz za mene, bio je radost svaki put kad bi se sreli, peroni su pričali o nama. A danas je Onaj Kog Nema. Danas je onaj za kog ću paliti svijeće, čiju sliku nosim u novčaniku pored Tatine.

Rekao mi je, u poslednjem razgovoru da je srećan, da će biti otac i bila sam tako srećna zbog njega. Toliko mi je njegova sreća bila važna da nisam htjela da mu javim nijednu lošu vijest od mene. Sve ove godine koje su prošle bez nas, a mnogo ih je, sve te godine u kojim me čekao, dok nisam otišla, izgubile su smisao. A makovi će rasti... i više me niko neće lutkom zvati. Bila sam izolovana od svega osim od sebe. Kako sam samo plakala.

Na ulicama oko nas nije bilo nikoga. Silent Hill savremenog svijeta. Još se poneko smijao. I to je dosadilo. Optimizam je prerastao dječije boginje. Izolacija života. Reset za snove kojih nema. Oni koji su umjeli molili su se svojim bogovima i herojima. Ja sam ćutala. Zaronila bih u sebe. Obećavala sam kako ću sutra, kad prođe ova kataklizma, da odjebem sve, spakujem ovo što je ostalo od duše i da odem da lutam. Da živim. Mada ne znam šta to znači. Svima je smisao drugačiji. Neka, ćutaću. Za sad je i to dovoljno. Možda se i pomolim. Nekom. Nečemu.

Čekali smo tako u New Orleansu, cijelih 48 dana. Čekali smo, dobijali šture odgovore, slušali zabrane koje su izricane za brodove, kao da smo mi koji tu radimo pošast svijeta. Bili smo odignuti od zemlje da je pod stopalima ne osjećamo, srcem bliže nebu. Držali smo se Olivera i Gibonija, i onoga što je još ostalo u nama od radosti. Držali smo se snova i želja i nadali smo se da ćemo zaploviti još jednom. Nadali smo se da su kući svi dobro.

Kontam, sve je to bolja sigurnost od aerodroma i letova, nismo ni pričali o tome kako bi bilo da nas pošalju kućama. Pretvarali smo se da nam je sve sjajno, da uživamo u hrani i vinu, da nam je okej da se svako veče družimo i plešemo. Ali niko nije govorio šta je u srcu. Bez obzira što sam zvala kući često, zamislila bih ih sve. Majku što je ostala sama u avetinjski praznoj kući. Sestru i klinca kojem je djetinjstvo počelo smrtonosnim virusom. Zamislila bih onu gomilu zemlje u kojoj mi je srce ostalo. Koliko porodica je imalo po jedno parče srca zaglavljeno na nekom brodu, ili u nekoj stranoj zemlji. Koliko ljudi je strepilo za nekog svog. A mi smo bili na Misispiju i moram reći, predivan je. Prljav ali predivan. Gledala bih dugo remorkere kako vuku kargo, i uvijek bih se sjetila crtaća o malom remorkeru i čula bih ono

"Hoćeš li ikad odrasti mali veseljače".

Evo me, upala sam direktno u taj crtać. U taj izlazak sunca. Pomislila bih koliko li sad ljudi tamo čita knjige koje su bile zaboravljene, koliko njih sad drži za ruku voljeno biće, koliko njih sad zapravo sagledava život i da li je iko shvatio da je vrijeme početi koristiti one kristalne čaše iz vitrine...

Tad smo još tamo bili sigurni, u New Orleansu. Tad je Misisipi bio najljepši dom koji imam. Ti ljudi koje sam srela, bili su ono sidro koje te drži u oluji da ne potoneš, jer nikog drugog nisam imala. Jer niko moj nije bio tu da me zagrli. I pisala sam. Ono što mnogi nisu imali hraborsti da kažu. Hrabrost me uvijek koštala, ta sposobnost da isučem papirni mač i da se zaletim na vjetrenjaču.

Obećali su nam Evropu. Kartu za kući. Promijenili smo brod. Skupio se Balkan. Srce mi se raskomadalo. Jer ostali su komadi tamo, u toj prvoj luci. Ostali su oni komadi kući, zakopani, i ove krhotine koje sam ponijela sa sobom. Vidiš, nikad to nije bio strah od virusa. Bio je to strah od nove detonacije. Bila je to potreba da budem na zemlji, da budem u svojoj šumi koja me liječila, da ponovo osjetim ukus svežih jagoda, da ponovo gnjavim ulične mačke, da vidim Laza, uličnog psa iz moje čaršije. Da vidim one koji su mi ostali kod kuće. Kad radiš na tom kruzeru, imaš neku svrhu, imaš cilj, ne osjetiš kad dani prođu, istope ti se zenice u lukama i sanjaš snove u koferima. Ta izolacija, bilo je to psihološko ratište.

Sastavljenu su me držali ljudi koje sam grčevito držala i koje sam svakog dana grlila, ne zato jer sam razmažena i jer mi je trebala pažnja, već zato jer su me ti zagrljaji čuvali od nemani bola. Jer su zagrljaji najbolji anestetici za dušu. To su one zakrpe koje sam tražila tako dugo. Sedamdeset dana. Toliko je trajalo. Jesam li izgubila posao nakon što sam tražila pomoć medija da nas neko čuje, da nas neko izvuče odatle, nakon desetak samoubistava širom kruzerske flote? Možda jesam. Da li se kajem? Ne. Jer me na granici moje zemlje sačekao najljepši žuti mačak, i jer su odmah nakon mene pošli i svi moji. Jer možda je moj papirni mač pobjedio jednu vetrenjaču. Poslova ima. Iskrenosti i hrabrosti, nažalost nema. Gdje sam sad? U karantinu sam, u svojoj zemlji, odbrojavam dane kad ću ponovo biti slobodna da zagrlim svijet. Nije još mnogo ostalo. Otklopila sam se od svijeta, od navika, ali ne i od života. Poći ću da kažem zbogom mojoj ljubavi, da zemlju pomilujem umjesto obraza. I vratiću se sebi.Vrijeme je sebi sebe da vratim.

Nasmijem se za sjećanja. Nasmijem se na uspomene koje imam i one koje će mi ostati posle ovog boravka ni na nebu ni na zemlji. Nikad više nisam željela biti slobodna, sad kad mi je sloboda uskraćena. Možda mnogi neće naučiti ništa iz ovog, možda će kad, svijet opet bude siguran, nastaviti tamo gdje su stali sa svojom bahatošću i otrovnom krvi, možda će još više početi da gomilaju stvari. Da se plaše dodira drugo ljudskog bića. Da se plaše zagrljaja. Ne znam, ali u meni će i dalje ostati moja bašta u glavi, i moji snovi načeti, prerano istrgnuti. Idalje ću da vjerujem da postoji bajka i živjeću je po svojim mjerilima. Možda će ova ravna linija u grudima jednom ponovo zalupati ritmom ljubavi, možda se iza osmijeha neće kriti strah.

Možda ću konačno poći u Škotsku, Grčku, Pariz i Rim... Možda ćemo konačno poslesvega početi da živimo.



foto: i.pinimg.com