Rukopis

06.06.2020

Život provučen kroz filter

Autor: Filip Ćuković

„Čekaj da ovo postavim na story... “

„Koliko imaš lajkova?“

„Nemoj mu ni odgovoriti... ostavi ga na seen.“

Ovo su samo neke od fraza bez kojih nam ne može proći jedan jedini dan. Bilo da ih čujemo od prolaznika, prijatelja, komšija, braće, sestara... ili pak na kraju dana i od nas samih. Šta čini Instagram, Tik Tok, Facebook i ostale društvene mreže toliko popularnim? Da li možda njihov vizuelno primamljiv dizajn? Možda mogućnost da pričamo sa ljudima ma koliko daleko oni bili? Ili možda upravo to takmičenje: ko živi bolji i zanimljiviji život. Odgovor je vrlo jednostavan - sve od navedenog. A u svemu od navedenog prožima se jedan zajednički motiv - čovjek. Konstantno imamo potrebu da zavirujemo u živote drugih ljudi. Da im zavidimo na luksuzu ili da im se podsmijevamo na normalnosti i nemaštini. Pomalo izopačena potreba, ali nažalost, svima nama vrlo bliska.

Djevojke ginu od truda da im fotografije ispadnu što bolje. Pod tim što bolje, mislim da fotošopom što više podgriju svoju iskrivljenu percepciju i što više do izražaja dovedu svoje atribute, jer ipak, ne zaboravimo... prirodno je glupo. Što bolji fotošop, to će prije neki momak sa skupim satom i dobrim autom koje je nezaobilazni dio svakog njegovog storija, da je primijeti i eventualno stavi u izbor za jednu od potencijalnih izabranica. Sav taj pritisak i nepisana, ali striktna pravila o izgledu, načinu oblačenja, ponašanja, življenja, gledanja, disanja izgleda su nam podarile upravo društvene mreže. Podarile su nam i gubitak svijesti o ponosu i dostojanstvu ali i on našoj urođenoj želji da usrećimo i istinski zadovoljimo druge. Gdje je ta potreba nestala? Leži negdje, zatrpana lajkovima.

Otkud dolazi ta surovost prema sebi i zabrana lošeg izgleda i raspoloženja, jer će to narušiti naš savršeno „srećan“ virtuelni život? Da li nam predstavlja sreću to što nam 300 ljudi lajkuje fotografiju na kojoj ne ličimo na sebe (od tih 300 ljudi, lično znamo njih 5)? Vjerujemo da nam se samopouzdanje diže, ali dešava se upravo suprotno. Nakon što prodje tih „2 minuta slave“ bivamo još depresivniji, anksiozniji i nezadovoljniji. I tako krug teče i teče, sve dok ne dodje neki influenser sa novim trendom koji moramo da propratimo jer ako ne, zašto onda uopšte i imamo društvene meže? Ako već nisi čuo za riječ „influenser“, to je osoba koja ti pokazuje kako izgleda savršen život, i kako bi izgledao tvoj savršen život, samo da si još malo smanjila nos, povećala usta, sakrila akne. Ili, ako si muško, da ne zaboraviš da još malo stisneš mišiće i pokažeš nešto skupo na sebi, sa naravno što ozbiljnijom facom... jer pravo muško, ne pokazuje osjećanja. To smo naučili I prije društvenih mreža.

Dugo sam bio okružen upravo ovakvim ljudima, čiji se život vrti samo oko toga da im profili na društvenim mrežama budu savršeni i da je svaka fotografija prije izbacivanja prođe kroz 1000 editovanja i fotošopiranja, sa što kraćim opisom ispod iste (što manje ljudi zna kako zaista razmišljaš I šta zaista osjećaš, to bolje!). U jednom trenutku počeo sam da radim iste stvari kao i osobe o kojima govorim. I sam vodim borbu sa najvećim neprijateljem puberteta, aknama. Prije nego što bih objavio fotku na nekom od svoijih profila, osjetio bih toliku nesigurnost, da bih provodio sate pokušavajući da se sakrijem. Da sakrijem ono kroz šta 90% mladih ljudi prolazi i ono što me, sa svim estetskim nedostacima, čini prirodnim. Takođe, uvijek sam se jako trudio da imam što bezličniji i što kraći opis, ili jednostavno, da opis (iako često besmislen) bude u trendu. Izgubio sam se u svemu tome, u jurenju I takmičenju ko će imati više pratilaca i više lajkova. Danas, nisam u kontaktu sa tim ljudima koji mi na kraju dana nisu ni bili prijatelji (osim virtuelno) Na instagram sam trošio toliko energije. Danas, prije nego što izbacim fotku, poriv da se sakrijem, da fotošopiram svoje akne je I dalje tu. Ali, sada ja pobjeđujem njega, a ne on mene. A što se tiče opisa, pišem šta god osjećam u tom trenutku. Boli me briga za dužinu toga što pišem i za trendove i mode.

Kada je objavljivalje srećnih momenata postalo bitnije od istinskog proživljavanja istih? Kako je to postalo nepisano životno pravilo i kako da ga jednom zauvijek prekršimo? Tako što ćemo se fokusirati na stvari koje možemo da dotaknemo i osjetimo, a ne na stvari koje jedino vidimo golim okom na ekranu naših pametnih malih vladara. A da bi to uradili, moramo se zapitati, koliko nam je bitno kakvi smo u očima drugih ljudi? U kojoj granici nas je strah da pokažemodrugimaa ko smo u suštini? Koliko nas boli, vrijedja ili nam prija mišljenje drugih? I što je najvažnije, da li možemo živjeti bez njega?

Nisu krive društvene mreže, krivi su ljudi. Mi ih zloupotrebljavamo. Ako želimo da ih koristimo pametno, možemo. Kada jednom prestaneš da budeš njihov rob, one počnu da ti pružaju slobodu. 

Slobodu da objavljujujemo šta hoćemo, slobodu da pišemo šta hoćemo, da se izražavamo onako kako osjećamo i da naša onlajn ličnost budu reflekcija našeg stvarnog života, a ne neki nedostižni i nepostojeći ideal. Koristimo naše online platforme za održavanje i ostvarivanje kontakata, demonstriranje talenata, znanja i umijeća, širenje lijepih stvari i  pomaganje jedni drugima. U tome ćemo uspjeti jedino ako dozvolimo sebi da online prikažemo svoju ličnost onakvu kakva jeste, različita i predivna.