Rukopis

02.06.2020

Kafa može da sačeka: razum u doba korone

Autor: Igor Aksentijević

Već neko vrijeme ruminiram o pisanju na temu teškog respiratornog sindroma virusa korona 2, bolje poznatog kao kovid 19 ili korona virus među ljudima koji nisu opsjednuti preciznošću. Ni ne treba da budu jer, na kraju krajeva, pojave u prirodno društvenom domenu nerijetko nose popularnije kraće nazive koji su se igrom slučaja zacementirali u svijesti šire javnosti. U predgovoru ovog osvrta moram nagovijestiti da se ne radi o naučnom ispravljanju vernakulara, već o preciznosti i akademskoj odgovornosti koja uvijek mora biti osnova svih koji imaju aspiracije da se smatraju intelektualcima neke vrste. Takođe je važno pomenuti da je moguće biti intelektualac i ne voditi se empirijom.

Bilo kako bilo, empirija je u srcu rasprave o kovidu 19 i kao takva mora uvijek biti na prvom mjestu.

Prva stvar koju naučite kada započnete svoju obuku u nauci jeste da vaš glavni zadatak mora biti utvrđivanje istine, bez obzira na vaše lične želje ili očekivanja. Postaviš hipoteze, odradiš istraživanje, pošalješ ga na anonimnu stručnu receniju, dobiješ komentare, odradiš svoju recenziju, utvrdiš marginu greške, zaključiš istraživanje (i ako imaš sreće, napišeš nešto što je vrijedno objavljivanja u naučnom žurnalu). Rezultati ne zavise od tvojih ambicija ili želja. Oni su to što jesu, a ako si pravilno i kvalitetno odradio istraživanje, otkrio si nešto novo – bez obzira na to dopadalo ti se ili ne. Tvoja osjećanja su apsolutno irelevantna u nauci. Da citiram Karla Sejgana, kada je Kepler otkrio da se najpreciznije astronomske obzervacije ne poklapaju sa njegovim očekivanjima, prihvatio ih je jer mu je teško prihvatljiva istina bila draža od prethodno njegovanih zabluda.

Kao većina naučnika koji se aktivno bave istraživanjem, ove činjenice sam u praksi postao svjestan prilikom pisanja svojeg magistarskog rada. Bezbroj puta se dogodilo da me preplave nekontrolisane frustracije uoči otkrivanja dokaza koji su išli u suprotnom smjeru od onoga što bi mi kao humanisti bilo draže. Međutim, nisam posustao, čak ni onda kada sam zbog novootkrivene literature na francuskom jeziku morao dobar dio magistarske teze da promijenim nekoliko sedmica prije zadnjeg roka. Lakši put bi bio onaj u kom sebi govorim :“Igore, pusti sad te francuske ankete i završi više taj magistarski.”Majušna iskranegdje duboko uvelikom mozgu je vjerovatno to i “htjela”. Mada, zapitaš se onda, čemu dvije godine neiscrpnog istraživanja?

Pišem li ja ovo jer želim da počnem da gradim neki integritet kao pojedinac koji traga za dostižnom istinom ili su to samo riječi na papiru koje će kupiti prašinu u biblioteci mog fakulteta? Mislim da je upravo u tome razlika između onih koji se isključivo vode ličnom ideologijom i onih koji uspiju da se izbore sa istom i prihvate činjenice bez obzira na sopstvena očekivanja.

Kako se u sve ovo uklapa diskurs o koroni? Nažalost, veliki broj rječitih pojedinaca se (ne)svijesno odlučilo da svoja nezadovoljstva i neodobravanje političkih odluka upakuje u kvazi- empirijske paketiće zablude koji samo afirmišu njihovu pristrasnost određenim idejama.

Pozdravljam sve akademike i samoproklamovane slobodoumne ljude koji su izrazili svoje negodovanje određenih aspekata izolacije i društvene udaljenosti, uvedene od strane gotovo svih vlada širom svijeta kao mjeru za zaustavljanje i usporavanje širenja virusa. Zabranjivanje sjedjenja na klupi u parku i šetanje psa nekoliko puta dnevno na javnim površinama je suludo.

Slažemo se. Kažnjavanje pojedinaca koji sami u kasnijim časovima treniraju u parku je apsurdno. Opet se slažemo. Uvođenje privremenih mjera predostrožnosti, poput zabrana masovnih okupljanja i striktnijih pravila unutar zatvorenih prostora za mase, na osnovu empirijski utvrđenih činjenica o virusu su opravdane. Uh, sada se baš i ne slažemo. Zašto? Zato što vi želite da se vaša pristrasnost i emocije afirmišu do apsolutnih krajnosti, dok naučnici to ne mogu podržavati jer bi bilo neiskreno i nefer prema odanosti koju kao stručnjaci imaju prema dostižnoj istini.

Nerijetko sam čuo komentare poput:“Nije prirodno da se ljudi ne druže.”Isti ti komentari su iskucani na jednoj čudnoj mašini koja ne bi mogla da postoji prije 20. vijeka, dok su vlasnici iste pili smudi napravljen mašinom i strujom kojenisu postojale u pećinama (provjereno, vjerujte!)Takve izjave američki filozof Danijel Denet naziva »deepeties« ili, u mom slobodnom prevodu, »dubinoidima«. To su izjave koje na prvi pogled zvuče duboko i pronicljivo, a zapravo su prazne. Koliko daleko onda idemo s tim šta je prirodno, a šta nije? Prirodno je i da parazitski crv uđe u oko djeteta koje se igra pored rijeke u Zapadnoj Africi, pa se i dalje trudimo da kroz različite vrste aktivizma to izbjegnemo. Kao što se vidi iz priloženog, romantizovanje prirode i “prirodnog” jako brzo postane kompleksno. Pomenuto možemo uporediti sa emotivnim ispadima onih koji negiraju čovjekov uticaj naklimatske promjene kao što su:“Priroda je toliko moćna da je čovjek ne može promijeniti” ili pak:“Priroda je preživjela sve pa može i povišenu koncentraciju CO2 gasova”. Druga izjava je odraz još veće misaone zablude koja postoji među takvim pojedincima, a to je da bilo ko tvrdi da trenutno globalno zagrijavanje prijeti opstajanju sveukupne prirode. Takvi ljudi možda treba da porazgovaraju sa stanovnicima majušne ostrvske države Kiribati, koja je već izgubila djelove svoje teritorije zbog ubrzanog podizanja nivoa okeana. Priroda će preživjeti, nema sumnje. Da li će biti prijatna za ljudski život? U to baš nisam siguran.

Dakle, šta je naučna zajednica do sada utvrdila na osnovu empirijski rigoroznih istraživanja o kovidu 19?

Epidemiolozi potvrđuju da se virus širi većom brzinom i ima veću stopu smrtnosti od sezonske gripe, koja se među protivnicima društvene udaljenosti često pogrešno jednači s kovidom 19. Na primjer, u Americi sezonska gripa ima stopu smrtnosti od 0.1% godišnje dok je od kovida 19 do sada umrlo 6% zaraženih. Na globalnom nivou je stopa smrtnosti nešto veća; od5,252,452  zaraženih slučajeva koji su potvrđeni do 23. maja 2020., 339,026 ih je umrlo od virusa. To postavlja globalnu stopu smrtnosti od korone na 6.4%. Ako pogledamo statističke informacije o državama, one koje su brzo reagovale uvođenjem strogih mjera su u prosjeku zabilježile i najmanju raširenost virusa, a samim tim i stopu smrtnosti. Pojedinci koji su na svako moje oduševljenje Skandinavijom govorili da im se “ne dopadaju ti vikinzi kolonizatori” su uoči epidemije kao svijetli primjer isticali Švedsku, koja dobar dio epidemije nijesprovodila gotovo nikakve mjere. (Izgleda da su čak i “vikinzi kolonizatori” dobri kad argument može da se upotrijebi u ličnu korist). Sada je već poznato da je Švedska zabilježila prodornije širenje virusa i veću stopu smrtnosti od država sličnih populacija koje su ranije uvele stroge mjere.

Isti oni koji su tvrdili da “je zaslužila da je udari ako je poslije prvog incidenta maltretiranja ostala s njim” sada nam skreću pažnju na poteškoće koje imaju žrtve nasilja u porodici tokom izolacije. Tu su i oni koji su cinično uzvikivali da “je depresija zapadnjački konstrukt i da toga na Balkanu nema”, a sada nas podsjećaju da je teško živjeti u izolaciji ako imaš kliničku depresiju. Mogao bih da nabrojim još bar desetak primjera svih oni zaboravljenih koji se cijeli život bore sa svojim demonima, da bi ih se nekolicina tek sada sjetila, jer im tako odgovara.

Želite da čujete i nešto o mojim emocijama? Evo! Otac jako drage osobe u mom životu ima 78 godina i već ima zdravstvene poteškoće. Znate, ja ne želim da on ode ranije nego što bi inače. Baba i djed iz Srbije oboje imaju više od 80 godina. Znate, ja njih volim i radije bih da oni još malo požive, a vi još malo pričekate na tu kafu. Baka od porodičnog prijatelja iz Hrvatske je umrla od kovid 19 virusa. Znate, imala je 67 godina i svaki put kad se sjetim tuge u Lukinom glasu koji mi saopštava da mu je baka umrla tako rano, srce mi se iznova slomi. Svekar drugarice koja živi u Americi, a on u Pakistanu, je takođe nedavno izgubio bitku s kovidom. Bio je član vojske i imao je pristup najboljoj mogućoj zdravstvenoj njezi. Znate, on je u svojim kasnim pedesetima nažalost napustio svoju porodicu. Uostalom, šta je sa onima koji su prisiljeni da “preleže” virus kod kuće, a pritom im je jedina nada da im neće trebati respirator? Druga prijateljica radi u američkom zdravstvenom sistemu i mislim da vam ne moram nabrojati koliko puta me je u sred noći zvala u suzama zbog onoga čemu je svjedočila u filadelfijskim bolnicama preplavljenim slučajevima korone. Bivša koleginica sa Erazmus programa iz Poljske je sa svojom djevojkom 20 dana bila u bolnici, gdje su joj se borili za život. Njena porodica je bila u šoku jer Marija nikada nije imala zdravstvene poteškoće dok testovima uoči korone nisu pronašli brojne anomalije na njenim plućima. Nikada nije imala nikakve simptome prije kovida 19. Nije bilo razloga da brine. Kao što većina mladih ne brine. Marija se oporavila, doduše ne potpuno, ali je kod kuće, sa djevojkom, na sigurnom. Šta je sa onima koji se neće oporaviti?

To što lično ne poznajete nekog ko je obolio, ne znači da su virus i ozbiljnosti njegovih posljedica zanemarujuće. U saglasnosti sam da je kriza otkrila velike sistemske probleme koji su ključali pod površinom, a bili previše vezani za uska područja da bi se šira javnost njima bavila.

Ko je ikada razmišljao imamo li dovoljno kreveta i respiratora u bolnicama?! Valjda imamo, ko zna, na kraju krajeva, “zašto sad razmišljaš o tome?”. E, to su stvari o kojima od sada moramo da razmišljamo i kojima se moramo aktivno baviti. Kriza je istovremeno bacila i svijetlo na nepouzdanost koju šira javnost pokazuje prema naučnoj zajednici, jednačeći je s farmaceutskim profiterskim gigantima. “Prvo nam govore jedno, onda drugo”. Kao prvo, ko su ti “oni”? Važno je razumijeti razliku između stručnog mišljenja i tvrdnje epidemiologa i reakcije vlade na to mišljenje. Kao drugo, nema ničeg neobičnog u tome da se znanje ažurira nakon novih otkrića.

Štaviše, to je smisao naučne metode – odbaci ono što se opovrgne, prihvati ono što se potvrdi, a onda ponovo provjeri! Internet pismenost šire javnosti je jako niska, a o naučnoj i da ne govorimo. Prve reakcije na savjete stručnjaka su izražene u vidu ismijavanja (“Neće meni ništa virus koji nosi naziv po pivu!”) i prepuštanja divljim teorijama zavjere o “zloj Americi koja ponovo pušta vještačke viruse u javnost”. I to uprkos svim, ponavljam, empirijski utvrđenim činjenicama da 1) virus nije šala i da 2) Amerika nije izvršila sintezu virusa da bi naškodila Kini.

Ono čemu se nadam, pored toga da neće biti predviđenog drugog talasa širenja korone poslije ljeta, jeste da će pojedinci, bar oni koji se upuštaju u donekle intelektualne rasprave o aktuelnim događanjima, početi da ulažu malo više truda u to kakve izvore čitaju i čime potkrijepljuju svoje izjave. Isto tako se nadam da razumski nije tako teško dokučiti da neko ko je cijeli svoj život posvetio empirijskom istraživanju određenog fenomena vjerovatno više razumije isti nego onaj ko je pretrčao preko nekoliko blogova o temi. Naučnici su jako rijetko farmaceutski giganti, a češće predstavljaju one koji u prvim redovima gube sredstva za finansiranje studija kada dođe do krize. Svako istraživanje nevezano za trenutnu korona situaciju je pauzirano ili odloženo do daljnjeg. U ovakvim vremenima je lako postati cinik i biti sumnjičav u vezi svega i svakog. Nemojte dozvoliti da vam trenuci očaja ukradu sposobnost da osjećate empatiju prema onima sa čijim iskustvom se ne možete poistovjetiti. Određene vlade su iznevjerile svoje građane, dok su se druge trudile što više im pomoći. Istina je. Nije lako živjeti s kliničkom depresijom, u izolaciji ili izvan nje.

Još jedna tragična istina. Žrtve nasilja u porodici zaslužuju našu potpunu pažnju i pomoć, a vlade koje su zažmurile na taj problem treba neprestano kritikovati. Sa vama sam u prvim redovima da protestujem takve vlade. Apsolutna izolacija i zatvaranje svih biznisa isto tako nije rješenje ako dovede do sloma ekonomije. Na istoj smo stranici. Međutim, bake i deke i svi oni koji pripadaju rizičnim grupama zaslužuju da nadžive ovu krizu. Zar ne? Najlakši način da im pomognemo jeste da se pazimo i ne obremenjujemo zdravstveni sistem još više. A kafa?

Kafa može da sačeka.