Rukopis

28.05.2020

Roze tufnasti leopard

Autor: Sara Stijović

“Istina je da su lepa sva mokra tela koja naglo ili sporo izlaze iz vode.”

(“Godina smrti Rikarda Reiša”, Žoze Saramago)


Čita nam ovo Saramago sa usana Rikarda Reiša, pjesnika i hirurga, vječito razapetog između bluda i čistote, dodira i bijega, čistačice i mlade aristokratkinje... Ovo su njihove titule – čistačica i aristokratkinja. Ni jedna ni druga nijesu (samo) to. A on – on, jadan, ne zna gdje će – samo zna da čeka da bude spašen. Voli i jednu i drugu – na različite načine, ali ne poštuje i jednu i drugu na isti način. Ipak im se titula razlikuje – jedna riječ koja razara međuljudske kontinente. Nego, da se vratim na Rikarda koji posmatra nagu Čistačicu dok stidno stoji u kadi pokušavajući da se skrije. Gleda je on. Vidi njeno tijelo. Nju baš i ne vidi – to sam objasnila time što je nazivam Čistačicom, naravno, a ne njenim vlastitim imenom. Gleda je, prati kaplje vode koje se slivaju niz brežuljke tijela nestajući prije nego dočekaju tlo... 

Istina je. Lijepa su sva mokra tijela koja naglo ili sporo izlaze iz vode. Tijela svih bića. Taj susret vode i kože je jedan od ljepših u ovoj našoj smrtnoj realnosti – voda hladi, tijelo grije; tijelo boli, voda njeguje; tijelo prlja, voda čisti; tijelo krvari, voda bistri... Ima nešto u kapljicama vode koje se trude da se zadrže na koži najviše što mogu – a, kad nestanu, tijelo ostaje samo. Lijepo tijelo. Naglo ili sporo. Istina je. 

Je li bilo potrebe nazvati Lidiju čistačicom, Marsendu aristokratkinjom, a Rikarda pjesnikom ili hirurgom, da bi se došlo do ljepote tijela? Nije. Ali mi dišemo u titulama. I Lidija i Marsenda dišu svoje titule – ne traže ni bolje ni gore, ne pitaju za drugačije, ne iziskuju više ili manje. Rikardo isto – on čak ni ne diše. A tužno je to – (u)disati svoju titulu. Gdje ostane cijeli život, ako u postojimo zbog jedne jedine riječi?

Zbog ovog ne volim kategorizacije i definicije – predstavljaju samo raznorazne oblike ograničenja i pojednostavljivanja. Nerviraju me objašnjenja – neke stvari baš ne želim da objašnjavam, ili ih vidiš ili ne. Ne volim titule – smatram ih prečesto zahtjevanom glupošću primitivizma. Ne interesuje me hoćeš li me osloviti sa student ili studetkinja, ćerka ili sin, Rara ili Raro, reditelj ili rediteljka, prijatelj ili prijateljica, brat ili drug – sve te nazive vidim kao neke formalnosti. Kao površnu borbu za ravnopravnost. Ako se prema meni ne odnosiš kao prema jednako vrijednom biću, svako oslovljevanje je nevažno – u tom trenutku ne postoji ekvivalent riječi u ženskom rodu koji će me zadovoljiti dovoljno da zanemarim tvoj odnos.

     Ne nazivam sebe feministkinjom. Niti mislim da imam dovoljno znanja i obrazovanja, a nemam ga malo, da bih sebi dodijeljivala takve titule, niti smatram da je naše društvo društvo vrijedno-nošenih i korištenih titula – više se aksesoarno šetaju bulevarima podgoričkih sumraka. Ne smatram da korišćenje riječi feminizam na najbolji način predstavlja jednakost dvaju polova na ovom svijetu samim tim što korijenom riječi ukazuje na početnu vizuru – žensku vizuru – ne u našem društvu. Početi od slabije strane i ukazivati na probleme, ukazivati da ova potlačena strana ima problem i zahtjeva da bude ravnopravna – ne želim da o meni, kao curi, bilo ko priča iz vizure slabije strane. Nježnije, ženstvenije, senzitivnije, plačljivije, hajde – ali slabije, ne. A da se ne nasmijem detalju što se za ravnopravnost ženskog roda borimo koristeći riječ muškog roda. Slušajući pogrešno postavljene stavove kvazifeministkinja našeg društva, često se osjetim kao da slušam onu ludaču iz Tiger King-a kad priča o pravima divljih mačaka a sama im vrstu ubija. Sara - pripadnik zaštićene vrste roze tufnastih leoparda. Hej! 

Ne štitite me; ne ugrožavajte me i ne nazivajte me ugroženom vrstom; ne smatrajte sebe vrijednijim od mene niti mene vrijednijom od sebe – nije mjerljivo; ne ponižavajte me ili vrijeđate – prvo nije ljudski, drugo vjerovatno neće proći tek tako; ophodite se prema svim živim bićima sa dobrom namjerom, nijedan život nije više ili manje vrijedan u odnosu na neki drugi – koje god bio vrste, roda, oblika, boje, porijekla... Svako je tijelo lijepo kada naglo ili sporo izlazi iz vode. Ne branite me kad se ne osjećam napadnutom, a kad se osjećam napadnutom: rozi tufnasti leopardi su poznati po iznenadnom skoku i snažnom zagrizu. 

Pogledala i pročitala sam, što namjerno, što slučajno nađeno, toliki broj raznoraznih intervjua u kojima žene istinski satiru cijeli muški rod opravdavajući se titulama feministkinja. Gdje je tu onda ravnopravnost za koju se boriš i valjda je propovijedaš? Unižavanje vrijednosti jednog roda ne znači uzdizanje drugog, ne mjerimo nego valjda ravnamo. Ali, dobro, kod nas sve što se propovijeda, brzo i propada ostavljajući površinu za ono što vrijedi – onih nekolicinu žena i muškaraca koji se istinski bore za jednako i ravnopravno vrednovanje dvaju polova. Feminizam kao princip počiva na osnovama principijelne jednakosti, kao ljudskog prava – ne počiva na mržnji bilo kojeg stepena. Nečega se gadim, prema nečemu sam ravnodušna, nečemu ne vjerujem, ali ništa ne mrzim. A u svom životu – djelam. Moja ženskost, jednakost i vrijednost će se vidjeti u meni – onome što prikazujem, o čemu govorim, kako se ponašam, kako se oblačim i hodam, gdje gledam i na koji način, kako pišem i potpisujem se... 

Cure, žene, ćerke, majke, tetke, babe – ovo su lijepe titule. Prirodne, a ne nasilno stvorene. Sve su prirodno ženske, pa se nadam da će se kao takve, prirodno i boriti za ravnopravnost svog roda u odnosu na drugi, da će stavljati na tas dok god se ne poravna. Nadam se da neće posustati; da se neće predati ili prodati; da neće samo pričati o principu već da će ga i živjeti; da će lomiti led i hodati ispravljene kičme; da ćete ljubiti koga žele a ne koga moraju; da se neće sklanjati; da će sve žene na potpeticama hodati pravilno, gaziti prvo petom koja je težište, a onda prirodno dodirivati tlo prstima, uvijek ispravljajući koljena – da će imati stav. 

Da, muškarci nas često vide kao seksualni objekat – istina. I to je u redu. Takva pažnja nekome prija, nekome ne. I Rikardo je Lidiju gledao kao seksualno biće koje njemu pričinjava zadovoljstvo pa je zbog nje izgovorio jednu od ljepših konstatacija o ljepotama živih bića. Zato razumijem i sebe u datim situacijama, a razumijem i druge. Nekoj drugoj curi možda odgovara da bude centar takve pažnje, meni ne prija jer ne osjećam potrebu za njom – svi smo se sa pažnjom susretali za života na različite načine, svi smo je drugačije dobijali i pružali, svi smo drugačije bili voljeni, pa sada i drugačije stvari želimo. Nije to za osuđivanje. Ako ne nanosi zlo i bol ni sebi i drugome – ljudski je. U redu je. 

 I blud i čistota su u redu, Rikardo. 

I Čistačica i Aristokratkinja su u redu, jednako vrijedne, Rikardo. 

I ti si u redu, Rikardo. 

Svete žene, poverenice spasenja, portugalske kaluđerice, sestre marijanine i milosrdne, gde god se nalazile, u samostanima ili kuplerajima, u palatama ili kolibama, kćeri vlasnika pansiona ili senatora, kakve će sve astralne i telepatske poruke razmeniti međusobno ta stvorenja tako različita, po našim zemaljskim merilima, da bi sprovele u delo jedan tako složen i presudan poduhvat kao što je iskupljenje izgubljenog muškarca, koji uvek očekuje od njih savet, suprotno onom što tvrdi poslovica, a na kraju, kao najvišu nagradu i nadoknadu, dobija katkad njihovo sestrinsko prijateljstvo, ljubav, telo, privrženost brižne supruge. Eto zato muškarac održava živu i večitu nadu u sreću, koja će doći, ako dođe, u liku i obličju dobrog anđela što silazi s nebesa i sa oltara, jer, napokon, treba i to da priznamo jednom za svagda, sve su to samo sporedne manifestacije, sporednjikave, ako se i tako nešto može reći, kulta svete Marije, Marijlija i kći vlasnice pansiona samo su ljudske ovaploćenja presvete Device, koja smerno bdiju i spuštaju svoje melemne ruke na fizičke i duševne rane, čineću čuda spasenja i političkog preobraćenja, čovečanstvo će učiniti krupan korak napred, kad takve žene budu preuzele vlast u svoje ruke.

U pravu si, Rikardo. 

S ljubavlju voda Jadranskog mora, 

Rara