Rukopis

22.05.2020

Ugrožena heteroseksualnost

Autor: Marija Mihaljević

U najkraćem - riječ je o “strejt” osobama, čvrsto uvjerenim kako svi “oni drugačiji” od njih žive sa uobraziljom o prividnoj diskriminaciji - a da, u stvari, njihovi životi teku i lakše i bolje. Tako će, katkad, aktiviste za jednakost seksualnih, rodnih i polnih identiteta okarakterisati dosadnim i suvišnim, a svaku će tezu o njihovoj objektivnoj obespravljenosti (a nerijetko i ugroženosti) koristeći populističku argumentaciju što vrvi od paušalnih i netačnih navoda koji su vremenom postali i svojevrsna opšta mjesta, odbaciti kao neutemeljenu i preuveličanu. Ugrožena skupina o kojoj govorim, svijet vidi kao strogo podijeljen prostor na dvije grupe. U ovom slučaju, podijeljen shodno seksualnoj orijentaciji. 

Znatno je lakše, utvrdiće, biti gej - što će gotovo neizostavno biti potkrijepljeno pretpostavkom da homoseksualci navodno ne mogu da “uživaju” u tjelesnoj vezi.  A te veze im, dodaće ugroženi heteroseksualac, pružaju lijepu priliku da ostvare niz olakšica, najčešće zarad lične ili profesionalne koristi. Pretpostavljam da je tom obrascu razmišljanja u potpunosti doprinio seksizam u poslovnom okruženju. Površno informisani, teško će naći vremena ili entuzijazma da razmotre slučajeve poput onog čiji je glavni protagonista Harvey Weinstein - iako njegovo ime godinama preplavljuje naslovnice i ukazuje da nešto zaista nije u redu. Pritom, Weinstein je tek vrh ledenog brijega u svijetu kojeg se, ova ugrožena grupa, grčevito i spasonosno pridržava, smatrajući kako ne valja zalaziti dalje ili dublje. Zato je, logično, uputnije usmjeriti se ka toj tamo nepoznanici, baviti se “suparničkom” stranom, pa se tako isuviše lako i brzo dođe do gej lobija, koji je u međuvremenu, iz nekog dalekog paralelnog svijeta, postao izrabljeni termin, zahvalan da bude idealan subjekat svake teorije zavjere usmjerene protiv ugroženog i obespravljenog hetero čovjeka.

Kao mlađa, prirodno sam odbijala da čujem svaku apsurdnu izjavu kojom bi takvi sagovornici nastojali da se nametnu. A onda sam počela da obraćam pažnju na takve tvrdnje,  da osjećam duboku nepravdu i  da dozvoljavam da  me obuzima ljutnja. Odmah bih se sjetila bliskog druga koji je, nekoliko puta u trajanju od desetak minuta, premazivao nokte lakom, zatim ga uklanjao, isuviše uplašen da takav izađe iz mog stana. Sjetila bih se i njegovog ženskog parfema, njegove ženske jakne, za koje je vjerovao kako u javnosti mogu proći kao unisex varijanta. Iza nas bili su beskrajni sati razgovora o tome da li mu je potrebna podrška psihijatra, prije nego što se usudi da porodici kaže nešto više o sebi. O onom pravom, istinskom sebi - kakav on zaista jeste, a ne kakvi bi svi željeli da on bude. Još jedna od slika kojoj bih se često vraćala smještena je u bioskopskoj dvorani. Među publikom, zajedno sjede moja drugarica i njena partnerka. Na tom mjestu, one nijesu par koji je otišao da odgleda film - tamo se podrazumijeva da su isključivo drugarice. 

Pomislila bih kako bi izgledalo da svaki put kada pogledam lice muškarca kojeg volim, moram da suzbijem nagon da ga uhvatim za ruku, dodirnem njegov vrat, poljubim ga. I zaista, djeluje sasvim nepojmljivo i sama pomisao da bi neko mogao to da mi zabrani, da kaže kako sam time napravila nešto pogrešno,  da je upravo to pitanje o kojem  se mora  govoriti u javnim debatama i na panel diskusijama. A naročito je nepojmivo da neko godinama i decenijama mora da edukuje auditorijum, da uz glasna negodovanja šeta ulicom samo da bi dokazali da je to nešto - sasvim normalno. 

Pomislila bih i koliko je sumanut svaki zaključak kako gej parovi ugrožavaju budućnost, strejt parove, a da su naročita prijetnja njihovim patrijarhalnim normama i prirodnom priraštaju. Konzervativno, najčešće krivo tumačenje religije, uz sve očitiji rast desnice na evropskom kontinentu, sa godinama samo dodatno podstiču takve tvrdnje. Istopolni brakovi i roditeljstvo pojmovi su u kojima ujedno vide i svršetak zastrašujućeg plana da se jednom za svagda završi sa heteroseksualcima. Zaboravljaju, ipak, da hetero brakovi ili veze, ne tako rijetko, znaju izroditi prisilni ili neželjeni natalitet, da ima mnogo djece koja trpe nasilje u “normalnoj” porodici, koja su zapostavljana, omalovažavana i zlostavljana na niz drugih načina. No, iz vizure ugroženih  i to je, valjda, prihvatljivije od toga da djecu odgajaju roditelji istog pola. Na šta je sveden čovjek u takvim teorijama  ne treba ni naglašavati, tek je potrebno naglasiti da ugroženi oratori pritom uvijek ignorišu da je i u hetero i u homoseksualnim vezama često bitan užitak, kao kvalitet i podsticaj, a ne isključivo produžetak vrste. Oni su slijepi za seksističke ambalaže koje svakodnevno vide na policama u prodavnicama i koje kupuju. Oni naročito vjeruju kako mnogi, motivisani trendom “postaju” homoseksualci. Pritom zaboravljajući kako su upravo zbog ”trenda” mnoge gej osobe bile prisiljene da žive kao heteroseksualci. Vjerovatno zbog toga što u društvu nijesu ugroženi.

Nije mi bilo jasno kako neko može biti slijep i gluv za tuđe probleme, ali i to je mnogo bolje od osude i kvalifikovanja nečije ugroženosti kao izmišljotine ili hira. 

Moja namjera nije da ponavljam opšta mjesta, niti da pišem o elementarnim ljudskim pravima.No, moram - iako osjećam da su to pojmovi koje je odavno trebalo prevazići. Moram, jer nailazim na mnoge sagovornike i sa njima vodim isti razgovor. Mahom sagovornike koji su obrazovani, a među kojima poznajem i fakultetskog profesora što je bio neugodno iznenađen činjenicom da je Oskar Vajld, čijim se djelom bavio kao student , bio gej.Taj pedagog pomenutu anegdotu i dalje neprestano ponavlja studentima koje obrazuje , iz generacije u generaciju. Pred očima mi je i njegovo zapanjeno lice u trenutku kada se, sasvim neočekivano, u filmu koji je prikazivao tokom predavanja, u krupnom kadru pojavio polni organ Fassbinderovog partnera.Opet je previdio detalj iz biografije jednog cijenjenog velikana - dogodila mu se greška.  Za njega je bilo nepojmljivo kako neko, koga on naročito cijeni, može imati takvu “manu”. Pamtim i njegova izvinjenja studentima zbog te neprijatnosti.

Većina muškaraca iz ugrožene “strejt” grupe se, ipak, ne bi zgrozila kada bi vidjela obnažene grudi Monice Bellucci. Štaviše, mnogi bi na momenat sasvim zaboravili da etički ili na bilo koji drugi način preispituju taj kadar - ne bi im se razmišljalo. Isto tako, mnogi i danas zaboravljaju, ili pak ne žele da preispitaju sudbinu Marie Schneider, koja je seksualno iskorišćena u Bertolucci-jevom filmu. Mnogim “strejt” očima je ta scena, prosto,  estetski prijatna, ili maker prihvatljiva.

Šta se to desilo sa tim nesretnim hetero ljudima, zašto smo ih tako zapostavili? Zašto pate? Zašto su ugroženi? Zašto većina konkursa zahtijeva teme ugroženih manjina, a među njima nema njihove grupe? Da li vi čujete da su oni navikli da se svijet vrti oko njih, da sve treba da bude onako kako oni žele, ili ,možda,  kako su naučeni da treba da bude? Zašto sad odjednom postoji svijet mimo njih? Neki smisao dalji od reprodukcije? Zašto, prije svega, još to moraju i da gledaju?! Kako to neko ima potrebu da, baš kao i oni, bude slobodan? Pa još i da sklapa brak? Tu svetu pravno-ekonomsku zajednicu? Pa bi preko svega toga htjeli i da im oduzmu, uskrate, ili ne-daj-bože prisvoje djecu?! Čak i onu djecu koju ponekad slučajno začnu oni koji na roditeljski poziv nijesu emotivno, psihološki ili ekonomski spremni? Onu djecu, koja se u ovom isključivo hetero i savršenom svijetu nalaze napuštena u domovima. Onu djecu koja se rode sa određenim afinitetima koje nijesu mogla da biraju, ali taj detalj nekim hetero roditeljima neće biti važan sve dok mognu da ga skriju, zažmure na njega i žive sa time kao da ne postoji. Jer, zna se dobro kakva djeca treba da budu. Treba da budu onakva kakva se od njih očekuje da budu.

Jeste li sad čuli njihov glas? Ja sam odlučila da saslušam i sve što sam čula bilo je tužno.