Rukopis

16.05.2020

Varijante izolacije

Autor: Sara Vujadinović

Prvobitna namjera mi je bila da prenesem kao neke misli, nešto poput analize toga što ovaj “stop”  budi u ljudima. Stop svakodnevici, socijalizovanju, “bivanju” spolja, i za spolja. Htjela sam da spomenem konkretno teške varijante, poput mladih studenata po svijetu, koji su lijek za velike kompromise sa drugom zonom (ne)komforta i stvarnosti u podrumskim smještajima nalazili napolju. Tu su i oni ostali zaista u kućama. Ropstvo ili sloboda na više nivoa. Osim podrazumijevane dosade i mogućnosti za zasićenost lica pored sebe, šta je sa onima koji su za dio sebe prostor nalazili napolju? Ili sa onima koji inace bježe u ušuškanost pa izolacija bude raj – zar imanje toga u potpunosti ne ogoli sami izvor te potrebe? Možda i neki duboko potisnut? Zeznuta je korona, mnoge primorava na mir sa sobom lišivši ih mogućnosti zamajavanja. 

Htjela sam ukazati na neku naslućenu ogoljenost na koju navodi pandemija. Kao da se neminovno dosta toga izduvava, dok splasne do onoga sto u stvari jeste. Ogoljene potrebe.

Nego, sve ovo pomenuh sa manje pametovanja. Jer, i kod mene splasava pa ću samo da podijelim. U Ulcinju, među četiri zida. Za one stigle iz inostranstva četiri lijepa zida. Iznad kreveta je šarena slika sa riječju “LOVE”. Četiri šarena slova puna srcadi razlicitih boja i veličina. Jos važnije, na jednom od zidova su vrata koja smijem otvoriti – balkon. Mnogo sam za balkon zahvalna. Pogled je lijep – zeleno i plavo. Livada iza hotela i zgrada preko puta. Velika je livada, tu je par malih bazena sa redom palmi. Lijevo su teniski tereni, desno brda iza kojih zalazi Sunce. Iza zgrade je more. Tu, iza zgrade. Ako se popnem na prste najviše što mogu, mogu da vidim više od linije gdje se spaja s nebom. A nebo bude crveno kad zalazi Sunce. Ono kako bude ovdje kod nas. U Crnoj Gori. Znači, kući sam. Nekad čujem i Harisa Džinovića ili Cecu sa balkona okolo. 

I, među ova četiri zida se smjenjuje Sara došla sa lisabonskih ulica u onu koja je sa podgoričkih (ili će na podgoričke?). E, tu počinje izduvavanje. Obije u četiri zida. I dalje sam zahvalna za međuvrijeme koje nikad do sad nemah, ali nisam računala na ovu gužvu.

Lisabonske ulice su tolerantne, daju atmosferu koja ostavlja mnogo prostora za moju lijepu apstraktnost u glavi. Daju luksuz da je pustim da ide i da se intuitivno vodim kuda želim u životu. Ne bez cilja, da se razumijemo. Tako u stvari živim cio život, tako završih i u Lisabon. Prije skoro pet godina.

Nego ukratko, sada imam trideset. A evo me, ni tamo ni ovamo. I u karantinu, i u međusvijetu gdje sa teškoćama spajam ova dva. I ove dvije. Tražim ono izmedju, iz čega se manifestuju obije. Naiđem na strah. Od čega?

Tamo ide portugalski sporo, ima nas ovakvih, autonomnih umjetnika. Duga je borba. I za mjesto i za momenat. Ne (želim da) marim, prihvatam i svoj tempo, a i tempo puta koji mi se desi. Nego, Sara ipak hoće konkretnije. Sa trideset godina, vrijeme je?

Pa i jeste, marim. Malo je i tek treba da ostvarim. 

Nego, ova neka sad Sara mari više, drugačije. Strah je od neispunjenih očekivanja. Od kojih nisu sva njena. Nisu ta najkonkretnija, svedena, podrazumijevana sa trideset godina. E to je ono sa ovih drugih ulica, trenutno geografski bližih, ali u glavi i dalje udaljenijih. Podgoričkih. Ova relativnost prostora, vremena, identiteta stvara ovaj jak presjek. I samim tim, tu duši. Ja bih da izduši. Bih da izduši sve ono društveno isprogramirano u svima nama, a što nije i prirodno prihvaćeno, prirodno primijenjeno. Stvara pritisak, dakle, i treba da duši. Meni treba. Dovede do pulsiranja apstraktnosti u mojoj glavi i ubija njenu mogućnost konkretizovanja. Pritisak. Jednostavnije rečeno, strah. Strah da sam zbog nečega pogrešna. Pogrešna – automatski besmislena. Valjda jer program ne prepoznaje, pa koči. I budi mogućnost greške. 

Ovako sveden, besmisleniji je nego strah inače. A i njega imam cio život, nije ni ovo niotkud. Pa evo, sa ovih napunjenih trideset pokazujem kako sam ga osvijestila. Ne bih li ga, je li, i pobijedila.

Koroni hvala, dala mi je objektivno konkretno opravdanje za ponešto, vanrednim stanjem. A evo pružila mi je i tupost karantina kao međusvijet u kom mora, i treba, da pukne iz mene. Da se spoje svjetovi. I da nanižem ove svoje misli, podijelim izduvavanje. Pa da mi splasne.