Rukopis

12.05.2020

Zvoni li i tebi?

Autor: Teodora Kipa

Radije bih pisala o ženi, njenoj nježnosti i ljepoti, o animi, jinu i plimi, te o osjećaju nepravde kada sagledavamo sistem i nju u njemu, bez tipičnog feminizma i bez plača nad ženskom krhkošću jer ja volim svoju prirodu i prihvatam je, a da je ne štitim, pogotovo za neku platu. Prihvatanje je proces najveće odbrane jer je prirodan i nenasilan, to je nježna putanja, baš kao što priliči ženskom principu. Možda bismo sistem nazvali sistema, ili ti shema, no, ne pitamo se mnogo.

Uvijek potiskivane, skrivane u domovima, nepravedno odbacivane, stoga željne borbe i osvete. Dugo se već negira prisustvo ženskog principa i njegovog značaja. Umjesto kompatibilnosti koju bi trebalo da tvore jin i jang, stvorili smo sukob jer nismo prihvatili ženu kao dio sebe. I sada, kao i tada, nepravda hoće ravnotežu. Nisu to pojedinačne ličnosti, to je borba dubljeg sadržaja, usredsređena na opšti disbalans. O,svete!

Jasno je da ću govoriti o drugom. A ne bi trebalo da bude, jer sam promjenljive, ženske prirode, pa ko zna u kojem smjeru ode ovaj sadržaj... (Asocijacija: „Prvi je poslednji“.)Ako ikoga bude interesovala suština žene u njemu samom, biću prisutna. Sada mi već dužnost nalaže da se, kao mlada osoba sa planete Zemlje (upravo se pitam zašto nije nazvana Voda, ili Vazduh, a možda i Vatra?), izjasnim o trenutnoj situaciji potčinjenoj virusom COVID - 19, oslovljenom Korona.

Urušavajući opšti balans, uništili smo sebe. Zloupotrebljavajući Zemljinu težu, dobili smo protiv-težu. Sistem nije sistema, ali Zemlja jeste Zemlja, Majka priroda. Ona nije, kao što je uslikano u našim umovima, odvojiva od čovjeka. Povezaniji smo nego što uopšte možemo, sa našom uobičajenom, prosječnom sviješću percipirati. Nisu to pojedinačne ličnosti, to je borba dubljeg sadržaja, usredsređena na opšti disbalans. O, svetu...

Kako kaže Milo Miško Đukić, u svojoj knjizi Namjera:

„Ponavljamo grešku pogrešnim znanjem. Transformacija je neophodna za rast ali je sprečava rat!

Upanišade govore o neznanju a hrišćanstvo govori o grijehu. Mislim da nije u pitanju neznanje, već pogrešno znanje. Nije u pitanju grijeh, već više puta ponovljena greška.

Mi danas živimo u psihopatomizmu. Naša djeca, pred našim očima, uz pomoć njihovih medija, postaju oni. Kloniramo ih, obrazovanjem u pogrešnom znanju, iteriramo ih ponovljenim greškama! Mentori- Magi koriste psihopate za svoj rat.

...

Napadnuti smo i od onih koji su se prodali Mentorima, a nisu psihopate. Hedonisti su progutali šargarepu perceptivne odbrane-obmane, koju zovu progres! Progres u laži ili lažni progres! Dominacija i hladnoća!

...

Paradoks: Problem zvani ONI postoji, ali kada ga jednom vidite, njih više nema. Da njih vidite treba da ih osvijetlite- osvijetlite u sebi...“

Virus nastupa bez direktnog sukoba, sve teče fluidno, pasivno. Samo, ono što u ovom slučaju oponaša ljudskost nije uljudno.

Odrastao čovjek naziva se odraslim zbog odgovornosti koju više nema pravo preusmjeriti na drugog, ma šta da je u pitanju, a sa znanjem da su drugi mi, da je drugo ja priroda oko mene itd. Sebično je i egoistično, koliko god nepravedno bilo, igrati se krivnje, pogotovo kada je u pitanju identifikacija sa ulogom žrtve, koliko god volimo glumiti baš tu ulogu. Nismo žrtve, čak ni sistema. Nismo žrtve ni što smo žene. Nije to ovako jednostavno kao što ja sad pišem, ali je istinito. Odgovornost nam u ovom slučaju nalaže da se borimo muški, da se borimo ženski, da se izborimo, i zaštitimo kako god umijemo.

Goran Potkovnjak, https://www.youtube.com/watch?v=s6Lwlg071YU, nepogrešivo iznosi uzrok problema novonastale situacije, prodirući u suštinu i ne rasplamsavajući se kroz suvišno.

Virus je reakcija na nesavjesne akcije slijepih i previše prisutnih. Prisutnih na sve moguće načine, osim na one svrsishodne boljitku. Zemlja teži ravnoteži.

 Upravnik (i to kakav?) je nad predsjednikom, predsjednik nad direktorom, direktor nad finansijerom, finansijer I nad finansijerom II i tako sve dok je tako. Neko nekom uvijek visi nad glavom. Ali, što ako ne bismo imali glave? Odmah osjećam osudu sa vaše strane. Neka je ego upravnik, um predsjednik, misli direktori i misli o mislima finansijeri.Što ako ne bismo imali materijalnih sredstava? (para-(banalizovano)misli)Ili barem ne ovakvih, pogrešnim sistemom vrednovanih. 

Živimo u donekle apstraktnom vremenu u kojem novac određuje ko će sa kim popiti kafu. A ja je sigurno neću piti sa predsjednicima država i presedavajućim, religijskim neduhovnjacima- upravnicima, predstvanicima vojske kojima ne znam čin, još manje svrhu, holivud super-starima, sad već sigurno neću ni sa Amerikancima, ni sa Kinezima, ni sa Rusima, ni sa Italijanima, ni sa Njemcima. U nemogućnosti da čujem ko će se s kim, kako, kada i gdje... oslobodiću vas najmilijih tračeva. Znajte samo da ni mjesec nije prirodna pojava. 

Da zanemarimo blefiranja i manipulativne tendencije uma, vraćajmo se ženi, o tome ću ako ne uspješnije, a ono sigurno razumljivije. Ženi, ili čovjeku koji je spoznao ženu u sebi. Možda i onome koji se trudi. Nemojte egu. Samo nemojte njemu...

Prije toga (kad nam je već tema žene najprijemčivija), istaknimo još nešto. Iskoristićemo fraze, ali ćemo ovog puta obratiti pažnju na njihovo suštinsko značenje:

„Sve je prolazno.“

„Sve je uvjek onako kako treba da bude.“

„U svakom dobru ima malo zla, u svakom zlu ima malo dobra.“

„Nema smrti bez rođenja.“

„Samo tren je vječnost.“

„Bolje spriječiti, nego liječiti“.

Sve je dobro dok težimo vertikali. Ali, nije sve dobro, pa čak ni prolazno!, ako jedva čekamo da ponovo budemo stari.

Nemojmo se plašiti promjena, ne strahujmo u svakom smislu, a da bi mogli osloboditi se straha, osvijestimo da smo više od mašine i da ne želimo biti mašine. Imamo srce, imamo mozak, genitalije... ali i dušu... i duh. Što je u nama, to je i vani, zbog toga nikada nismo sami. Koristimo znanje, saosjećanje i tišinu. Kad kažem „koristiti“ mislim i na beskorisno. Život bez koristi uvijek je životniji. Ljepota sunca, cvrkut ptica, mirisi... Imamo li od tog kakvih benefita? Pitam se, znaju li za tolažni „upravnici“ kada probiraju po glavi čija kafa je... najumočivija? U jednom sigurno griješe, od sebe pobjeći nikada neće.

Imamo mi prilika i bez ovakvih virusa da uživamo život, da osjećamo prirodu i rastemo duhom, ali uvijek imamo preče za činjet'. Prvo ćemo kuću, onda ćemo kuću, nakon toga još jednu kuću (može i stan), može vala još jedna, još samo jedna... a onda (ako i tada) možemo guzu na izvan. E pa, neće moći.I sada nemamo koga da krivimo. Već smo dosta sagradili. Čast izuzecima, podstanarima. Lol. 

Nego, vraćajmo se ženi. Ona će uvijek biti tu da ispegla... situaciju. 

Naravno (ne znam samo zašto naravno, kad je očigledno da ništa nije očigledno), ne mislim bukvalno i uskogrudo na ženu kao ženu koja se razlikuje po tjelesnim udubljenjima i ispupčenjima, ali ni razmišljanje o njoj kao takvoj nije na odmet. Koliko dolina, toliko brežuljaka.Žena prima život.

Ne biram, prihvatam predstojeće bez kalkulacija, slušanjem, a u skladu sa Intuicijom.

E sad mi se ponovo pobrka glava... Koga da sluša ljepotica Jadrana? Što ću ja... Sve bih opet ispočetka. Uvijek se moram ograđivati od ograđenog, a taman sam mislila da sve jednostavno i nježno spletem. Pokoravanje ne rađa ničije dijete. Što ćemo sad? Individualizam? A ja baš volim kada osjetim cjelovitost. Sebe u vama, i vas u sebi. Kao da može drugačije.

Moja odluka je pala, ovu ću kafu ipak popiti sama.

Dižem dva prsta- kažiprst i srednji...

Ako odluče što će s planetom, nek prvo pitaju ženu što će sa đetetom. Ako ni dijete nije u opticaju, nek pogledaju sebe u ogledalu. A ako ni tada ne vide mnogo, ja ću ipak znati za kim zvoni zvono.