Rukopis

03.05.2020

Sloboda ide nizbrdo

Autor: Bojana Moškov

Danas je 3. maj - Svjetski dan slobode medija.

Ovaj dan je Generalna Skupština Ujedinjenih Nacija 1993. godine proglasila kako bi podsjetila na važnost slobode medija, kao i da bi skrenula pažnju svim vladama da primjene član 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koji glasi: “Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavještenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.

Dakle, 27 godina traje borba da ovaj Dan “urodi plodom”. Međutim, još uvijek postoje hiljade novinara širom svijeta koji plaćaju svojim životom ili narušavanjem njihovih prava. Desetine hiljada. Brojka, vrlo je moguće, dostiže i još koju nulu.

Maltretiraju ih, hapse, muče, progone, ubijaju. I to ne samo u totalitarnim ili "srednjovjekovnim" režimima. Novinarima njihovo pero uglavnom lome - mafijaši, političari, prljave duše, nasilnici…

Oni koji pišu, svakodnevno su izloženi profesionalnim i ličnim napadima, koji za cilj imaju da oslabe njihovu sposobnost samoodbrane, samopoštovanja i samokontrole. Novinar, ukoliko samo površno dotakne nečije prljave interese, crta sebi metu na čelo.

Novinarstvo nije zabava, ono je odgovor na poziv. Put do uspješnog novinarstva, popločan je gramatikom i njenom granom - sintaksom. To je avantura u gustim šumama jezika. Uz susrete sa zarezima i tačkicama. Novinarstvo je živo, ono diše.

Svako ko pokuša da razbije nečije novinarsko pero, čini najgori zločin - postaje Liberticid!

Kada se odluči da širi vijest, novinar mora biti siguran da je ona zaista od javnog interesa, da su stvari koje iznosi tačne, kako ne bi doveo do narušavanja ugleda drugih novinara, pored svega ostalog. Nikada ne smije da piše zbog ličnog interesa.

Živimo u zemlji koja na listi od 180 država, zauzima 108 mjesto (- 4 u odnosu na 2019. godinu) po slobodi koju pruža medijima. Ne usuđujte se da pomislite da je to dobar podatak, NIJE.

Dan novinara Crne Gore obilježava se na dan kada je 23. Januara 1871. na Cetinju izašao iz štampe prvi broj prvog crnogorskog nedjeljnika “Crnogorac”. Ove godine stigla je jasna poruka tog dana: nerasvijetljeni slučajevi ubistva Duška Jovanovića, pokušaja ubistva Olivere Lakić, Tufka Softića i drugih, najbolje pokazuje stanje u kojem se novinari Crne Gore nalaze.

Suočimo se sa istinom - medijske slobode su ugrožene u našoj Crnoj Gori.

Čujete ih često kako govore da živimo u demokratskom društvu, da smo mi demokratija?

Da li ste ih čuli da kažu kako prava demokratija ne može postojati bez slobodnih medija? Srce jednog demokratskog društva je ustvari, postojanje slobode medija, koja podržava pluralizam.

Vox veritas vita. U to stane novinarstvo. Glas, istina, život. (Govoriti istinu – kao način života)

Svakodnevno se sve više novinara bori da spriječi blokadu svojih tekstova, boreći se za odbranu prava na informacije i odbijajući bilo kakvu vrstu kompromisa, trzaja… Jer vi, vi imate pravo da znate. To pravo je na snazi čak I kada nemate pojma da se nešto skriva od vas, tada čak I više nego inače. Zato su oni tu. Da vaša prava budu ispoštovana, da saznate.

Postoji tu još jedna stvar. Lažne vijesti. One su više od uvrede, kako ih neki novinari nazivaju. Ometaju medije u njihovim naporima da zaštite javnost. Tomas Džeferson je govorio da bi radije imao štampu bez zemlje, nego zemlju bez štampe, i to sa dobrim razlogom. Nezavisni i slobodni mediji su osiguranje da su građani informisani o postupcima svoje vlade, stvarajući tako prostor za debatu. Takođe, mediji imaju i drugu kritičnu ulogu: pas čuvar.

Ukoliko ljudi ne vjeruju medijima, svaki napor novinara koji objavljuju dokaze o korupciji ili ilegalnoj aktivnosti vlade je uzalud. To je zabrinjavajuća situacija koja prijeti da nas zahvati ako "lažne vijesti" postanu sve ono sa čim se vlada ne slaže. Situacija u koju smo, možda, već i upali jednom nogom.

Okret i na "zviždače" na koje se mediji oslanjaju kako bi uspjeli u tome da vlada bude pod kontrolom - da bude nadgledana u svom radu. Mnoge reforme su u nekim zemljama svijeta potekle nakon što su određeni "zviždači" pružili informacije novinarima koji su ih iskoristili na pravi način.

Uprkos velikim izazovima, novinari moraju da nastave da obavještavaju javnost. To im je posao.

Danas, možemo reći da se informacija smatra za najjače oružje, tako se i koristi - kao oružje. 

Istorijski branioci slobode medija - SAD i EU nemaju adekvatan odgovor, bar ga ja ne vidim. Kriza slobodnih medija najbolje se vidi u Poljskoj I Mađarskoj, obje članice EU, koje zaboravljaju one demokratske norme na kojima EU počiva, tako što nameću ograničenja za medije putem novih zakona. Ni mi nismo daleko, sa novim predlogom Zakona o slobodnom pristupu informacijama.

Na Malti i u Slovačkoj su ubijena dva vodeća istraživačka novinara. Daphne Caruana Galizia i Ján Kuciak (just google it, vrijedi znati).

Predsjednik SAD-a u stalnom je ratu sa medijima i proglašava novinare za neprijatelje američkog naroda.

Uz nedostatak globalnog odgovora na ugroženo novinarstvo, posljedice će uvijek biti minorne za zemlje koje krše norme slobodnih medija. Bilo da se radi o Turskoj, čija vlada drži rekordan broj novinara u zatvoru, Izraelskim snajperistima koji pucaju na novinare dok prate proteste u Gazi, bombi u Kabulu namijenjenoj novinarima, Velikoj Britaniji koja drži Džulijana Asanža u zatvoru, spremajući se da ga izruči Americi ili Crnoj Gori koja prećuti svaki novi napad na novinarstvo i novinare.

Sve to stane u ono što je Alber Kami rekao: "Slobodna štampa može biti dobra ili loša, ali u svakom slučaju, bez slobode – štampa nikada ne može biti ništa drugo do – loša!”, ili Gete koji je imao osvrt na slobodnog čovjeka: “Ne postoji veći rob od onoga ko misli da je slobodan, bez da to zaista jeste.


photo: theglobeandmail.com