Rukopis

01.05.2020

Mala, ali redovna!

Autor: Ivana Darson

Najskuplje putovanje na kojem sam ikad bila desilo se tokom devedesetih, trajalo je i ponavljalo se. Bilo je to putovanje od Duvanskog do Trga Ivana Milutinovica. Za to vrijeme tata bi vozio crvenog juga poput Fanđa, da ugrabimo da „kupimo“ makar deset maraka za majkinu i njegovu platu. Nekad je bilo deset, nekad manje. Sigurna sam da ti, dragi čitaoče, koji si rođen nakon 2000. nemaš pojma o čemu pričam, i nemaš pojma koliko me to čini srećnom.

Cijelo moje djetinjstvo su obilježile riječi mog oca na dan kada prima platu, dok gleda u nekoliko šarenih novčanica i kaže „Pa ja za ovo ne mogu da kupim ni kilo banana“. Banane su , kao moje omiljeno voće, bile mjerna jedinica za mnogo toga u mojoj porodici. Ne razumiješ. Kako bi… Bilo je to neko drugo vrijeme. Vrijeme sankcija, inflacije, devalvacije i ostalih velikih riječi koje nisam razumjela sa mojih 10 godina, ali sam ih se plašila. Otac i majka su radili vrijedno a plate su bile takve da se sa kovertom trčalo na Trg kako bi se kupile marke, da se spasi bar nešto. Ako smo imali sreće put od Duvanskog do Trga bi nas koštao samo četvrtinu plate, ako nismo, i preko polovine. Novac je gubio vrijednost brzinom kojom zrno pijeska protiče kroz uzani otvor pješčanog sata. Nesigurnost je bila sveprisutna kao memljivi vazduh.

Isto kao što se ti ne sjećaš ovog “drugog“ vremena tako se ja ne sjećam prvog. Prvo vrijeme je bilo kad su majka i tata za tu istu platu mogli da naprave kuću, pođu 10 dana na more, vrate kredit i spavaju na klupi u parku, bez da ih iko dira. Možda se i ti pitaš zašto bi spavali u parku ako su napravili kuću i upravo se vratili s mora? Otkud znam, bilo je to neko prvo vrijeme za mene, drugo za njih. Koje je bilo prvo vrijeme za njih, pitaš? Pa ono kad su po deset kilometara pješačili do škole, kroz duboki snijeg.

Sad… Sad je neko četvrto vrijeme (meni treće, tebi drugo). Vrijeme kada moji roditelji ne razumiju zašto nemam rješenje za stalno, zašto nisam osigurana, kako ne mogu da izađem s posla na pola sata i pođem do pošte da platim račune, zašto moram da odgovorim na email i poslije „radnog vremena“ (koncept koji za preduzetnike ne postoji). Rad se promijenio i konstantno se mijenja. Nema više radnog vremena od 7 do 3 i obilaska butika u pauzi za ručak. Nema uzimanja slobodnog dana jer mora da se spremi slava, pa jedan slobodan za slavu, pa i onaj posle slave da se „razmakne“ po kući. To, drugo, vrijeme je završeno, i čini se da je mnogima teško da to prihvate. Zašto?

Skoro sam sa kolegama analizirala da je u osnovi problem u izboru riječi koje koristimo za postavljanje karijernih ciljeva. Nažalost, prosječna mlada osoba ima dva poslovna cilja: da upadne i da je zadrže. Pod upadanjem se misli da na neki način, najbolje fintom dobije radno mjesto, a pod zadržavanjem da poslovni odnos potraje, ako je moguće, bez mnogo talasanja. Oba procesa imaju jasno značenje da osoba ne smatra da zaslužuje da upadne i bude zadržana.  Neću ni načeti temu da su sinonimi za „zadržati“ sputati, zavezati, spriječiti, zauzdati. Zašto je prihvatljivo da te neko zauzda za minimalnu cijenu rada na 40 godina, u današnje vrijeme (koje god po redu).

 

Radi lakšeg daljeg izlaganja, uvešćemo u priču karakter po imenu Marko. Marko ima 25 godina, završio je Pravni fakultet i, kao i svaki mladi čovjek njegovog uzrasta u sebi ima oganj koji ga vodi. Marko voli da izlazi, da se druži, da zagine petkom veče u kafanu i nema ozbiljnu vezu. Voli da istakne da uvijek ima kombinaciju jer veze nisu njegov stil, mlad je i ne želi da se smiri dok se ne iživi. Pa, dobro, zašto da ne? Ali, ovdje se javlja svojevrsni contradictio in adjecto. Isti taj Marko je slavio sa društvom do pet ujutru kad je dobio rješenje za stalno da u podrumu suda slaže pristigle koverte i razvrstava ih po naznačenim odjeljenjima. Marko, koji ne voli monotoniju u vezi, voli monotoniju na poslu i da sa 25 godina života zna da će narednih 40 da radi u istoj instituciji, obavlja slične poslove, napreduje malo ili nimalo. Da završimo ovu kratku biografiju karaktera i da kažem da Marko nadalje ostaje nesvjestan da niti voli svoj ludi život niti svoj monotoni posao, samo bira da igra na sigurno i da se brčka u svojoj zoni komfora monotonog posla i veze bez obaveza, jer bi u suprotnom morao da uloži napor.

Ali nije Marko kriv. Ono što njega definiše su ostaci prvih, drugih, trećih vremena. Marko je imao dovoljno primjera oko sebe sa prefiksom „Kako ne treba“ i odlučio da svoj život živi drugačije. Ono što je previdio je da njegov model, takođe, ne funkcioniše u vremenu broj 4. Četvrto vrijeme je vrijeme online rada, kreativnih ideja, preduzetničkog duha. Vrijeme koje ti omogućava da putem interneta nađeš ljude koje širom svijeta inspiriše ono što i tebe, da napravite plan rada i započnete sopstveni posao, a da se jedino zadržavanje odnosi na osmijeh na licu.

Međutim, vrijeme je neumoljivo. Ono ide dalje, gazi po nama vojničkom čizmom i odlučno korača naprijed. Vrijeme je gluvo. Ne pita da li smo spremni za promjenu i ne sluša naše umilne zahtjeve da uspori, da dâ oduška. Njegova jedina konstanta je da se mijenja. Tako da, tiho, za nevješte neprimjetno završava svoje trajanje i četvrto vrijeme. Smjenjuje ga peto. U petom vremenu moraš biti svestran. Nije dovoljno da imaš ideju, moraš znati i kako da je realizuješ. Nije dovoljno ni da imaš ideju i da je realizuješ, moraš znati kako da je marketuješ i prodaš. Moraš biti konstantan, poput samog vremena i igrati njegovu igru, osluškivati tržište i umjeti da odgovoriš na njegove zahtjeve.   

Peto vrijeme traži da smo naučili sve lekcije prošlih vremena, tuđih grešaka, svojih nedostataka. Da smo spremni da sve naučeno sagledamo iz novog ugla, razdvojimo na sastavne činioce i spojimo na nov i kreativan način. A ono najbitnije je da to uradimo sad. Ne dozvolimo da se nespremni suočimo sa petim vremenom. Ne dozvolimo da nas pregazi. Težak je ujed zuba vremena.

“Ako bude sad, nece biti posle. Ako ne bude posle, bice sad; ako nece biti sad, ipak ce biti posle. Biti spreman, to je sve. ” “Hamlet”