Rukopis

27.04.2020

Estetika pandemije

Autor: Sandra Vujović

Vrlo rado sam poslušala preporuke epidemiologa i#OstalaDoma. Kao nekome ko izuzetno cijeni trenutke izolacije i samoće, nije mi teško palo. Naprotiv! Najzad sam mogla da uradim mnoge stvari koje nikako nisu stizale na red od silnih dnevnih obaveza koje nosi život u redovnim okolnostima. 

U početku sam čak bila veliki fan mjera izolacije i tvrdila da prinudni život u 4 zida može imati sjajne efekte na povećanje nivoa svijesti kod ljudi i to za najraznovrsnija pitanja. Primjera radi, smatrala sam da homofobima, kad jednom na svojoj koži osjete ta 4 zida, sigurno neće ponovo pasti na pamet da ih nekome preporuče. 

Govorila sam da ovo zatvaranje u kuću može biti itekako poučno i za sebične štekare. To su vam, znate, oni koji ni po koju cijenu neće štetovati low cost putovanje uplaćeno pola godine unazad. Neće, pa taman ćuskije padale! Neće, pa makar se zarazili i tu zarazu prenijeli na ostatak sunarodnika, bez trunke griže savjesti i lične odgovornosti. Ali stvari su se brzo otrgle kontroli i đavo je pojeo šalu...

Kad sam obavila sve što sam planirala, počela sam najzad da podrobnije obraćam pažnju na sveprisutnu utakmicu koja se odvijala na svjetskoj sceni. Uzela sam kokice, udobno se smjestila i posmatrala meč. Rezultat na poluvremenu: Pandemija 1 – Svijet 0. A onda se desilo nešto neočekivano. Pandemija je zavrljačila loptu ravno na internet tribine... Lopta pade među euforičnu masu i nastade opšti haos! 

Odjednom je sve preraslo u začarani lavirint teorija zavjere, lažnih vijesti i nebuloznih upotreba umjetničkih formi u svrhe propagande ili bodrenja posustalog čovječanstva. Oportunistička, banalna i krajnje prizemna kretivnost je buknula na svim poljima, a društve mreže su poslužile da se proširi brže nego morski virus SARS COV2. Od patriotskih muzičkih koračnica koje nas pozivaju u boj protiv ovog nevidljivog neprijatelja, preko na brzinu sklepanih, gotovo inkvizicijskih, dokumentaraca pomoću kojih se prstom upire na krivce i otvoreno sije međunacionalna i međurasna mržnja, do fantastičnih televizijskih formata u kojima se, po evrovizijskom principu, izvještava o stanjima na COVID19 svjetskoj rang listi: „Italija je i dalje u vodstvu, a u stopu je prate Španija i Sjedinjene Američke Držve“. Kada bi bizarnost mogla da se rangira, ova bi bila „level expert“! 

Shvatila sam da, paralelno sa pandemijom koju nosi novi korona virus, buja pandemija primitivizma, neznanja i gluposti. Širila se brzinom svjetlosti kroz medije i društvene mreže.  Pandemija koja nas je, za tili čas, vratila nekoliko stotina godina unazad, a da za nju, nažalost, lijeka nema. Zavukla se u sve pore društva i prožima se kroz sve njegove slojeve. Umjesto fizičke, koja služi da nas zaštiti od bolesti i zaraze, latili smo se „socijalne distance“.

Tako su, o čas posla, objektivnost i kultura dijaloga naprasno postale mitske kategorije, a preko noći ih je zamijenio pomalo medicinski, pomalo ratni i pomalo laički diskurs, u kome se pod parolom da je „kolektiv važniji od pojedinca“ baš tom pojedincu gasi jedno po jedno ljudsko pravo.

Mjere zaštite donešene isključivo zarad naše dobrobiti, a čija je svrha da nas sačuvaju od nas samih, za svega 30 dana, od logičnih i nužnih, polako prelaze u groteskne. Svako preispitivnje ili kritika istih može lako da vas dovede pred sud.Što bi reko genijalni Džordž Orvel, "Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć".

Dakle, osim što je uskraćena sloboda kretanja tokom ovog kriznog perioda, polako se limitira i sloboda govora.

Naravno, i dalje možete da koristite svoj mozak i kritičku svijest. Da preispitujete, analizirate i mislite svojom glavom. Možete, ako se usuđujete! A sve je manje onih koji će se usuđivti i to iz straha da ne budu javno i vrlo primitivnoizvrgnuti ruglu zbog sopstvenih riječi i stavova. Neudostojeni validne kontra argumentcije, onako kako nalaže osnovna kultura dijaloga. Obesmišljeni u medijima, ismijani na društvenim mrežama. Ako se tako nastavi, možda baš oni stvarno osjete sve „blagodeti“ socijalne distance, pa ostatak života provedu kao izopštenici samo zato što su njihovi misaoni procesi drugačiji od onih kod većine. 

Toliko decenija su nam usta bila puna demokratije. Toliko decenija smo se zalagali i svesrdno borili za prava onih koji su po bilo kakvoj osnovi drugačiji. Pa kako se danas desilo to da različitost (pa makar ona bila samo na nivou razlike u mišljenu) ponovo postane društveno neprihvatljiva?Kako, pitam sve nas?

A tako to krene, znate... Danas nam ne odgovara nečije mišljenje, sjutra nečije seksualno opredjeljenje, preksjutra nečija religija ili pak boja kože. I, dok si trepnuo, ode svijet dođavola. 

Sigurno sad zvučim kao da sam načisto pobrljavila i skrenula s uma. Mislim, kad se jedne večeri uspavaš u svom stanu, a probudiš sledećeg jutra u distopiji koja je miks Orvelove „1984“ i Hakslijevog „Vrlog novog svijeta“, nije čudo što malo pobrljaviš. Cijela planeta je pobrljvila, pa što ne bi i ti? 

Jedna sam od onih koji poštuju pravila. Nosim rukavice i masku. Perem ruke alkoholom i štrcam asepsolom sve oko sebe (osim kućnih ljubimaca!). Ne izlazim van dvorišta nakon 19h i poštujem fizičku distancu od dva metra. Prijatelje nisam vidjela mjesec dana.Toliko ne napuštm dom da bih se sad i neprijatelju obradovala kad bi pozvonio na vrata! Dakle, čuvam druge od sebe, jednako kao što čuvam sebe od drugih. Ali bez obzira na to, odbijam da se, zbog bilo koje  viruščine, odreknim svih svojih prava i sloboda. Odbijam da slušam i učestvujem u govorima mržnje, doktrinama šoka i represijama kao što odbijam da mi bilo ko govori šta i kako da mislim. I odbijam da budem dio sulude ekspedicije kojom se polako vraćamo u srednji vijek spremni da, bezumno, jurnemo u lov na vještice i spaljujemo jedni druge na lomači! Odbijam!

Možda sam i suviše goloruka za epske bitke protiv velikih nepravdi, ali ne može niko da mi zabrani da o njima pišem.