Rukopis

19.04.2020

It’s Playtime, Kovid XIX

Autor: Sara Stijović

Playtime kao vrijeme za igru. Playtime kao filmsko ostvarenje Žaka Tatija iz 1967. godine. Playtime kao cijeli svijet u proljeće 2020. godine – jedno veliko igralište boga Kovida.

Kroz motiv koji je izgrađen do nivoa postupka, a to je modernistička arhitektura, Žak Tati, filmom Playtime, gotovo isključivo slikom pripovijeda satiričnu tragikomediju modernističkog društva. Ne davajući kontekst u koji je priča smještena, izdiže je do univerzalnog nivoa. Lokacijama, arhitektonski projektovanim i izgrađenim isključivo za potrebe snimanja filma, i odlično ukomponovanim scenografskim elementima, gradi prostore koji predstavljaju svojevrstan lavirint pravih i ravnih linija, hermetički zatvorenih prostora hladne game. Sterilnost, hladnoća, distanciranost, nijesu prikazani samo prostorom i koloritom već i glumačkom igrom. Pokretom je glumački urađena jasna karakerizacija ljudi koji se prikazuju – od koraka i hoda, pa do gestikulacije. Ovo je aspekt koji ujedno čini jedan od elemenata zbog kojih je Playtime ritmički savršen. Sjajno dirigovanom igrom stotina glumaca unutar datih prostora kreirana je, pleonazmom rečena, stvarna iluzija modernog, gotovo postapokaliptičnog društva Pariza šezdesetih godina prošlog vijeka.

Tati je u Playtime-u predstavio novi svijet, čiji se samo korijeni nalaze u tadašnjem Parizu. Svijet koji je prikazao, mi živimo sada – mi kao određeni djelovi svijeta, određene nacije koje su svoje postojanje zasnovale na nekoj vrsti gedžetizacije humanog svijeta. Mi kao oblici života kojima vlada kineski/ ruski/ američki/ naški bog, devetnaesti po redu na tronu: Kovid XIX.

Naučno posmatrano, virus možemo svrstati u limbo između živog i neživog svijeta, tamo gdje je svijet počeo na Tatijevoj sedamdesetomilimetarskoj traci, a završio se sa nama na respiratorima. Možda se Kovid XIX rodio u nekoj od laboratorija koje Tati nije prikazao, a čistač nije očistio toplom hlorisanom vodom crvenim džogerom nekoliko puta preciznim pokretima...

Tatijev svijet je sada na snazi. Sada, kada je obrazovanje zasnovano na postojanju kompjutera, jer je postojanje knjige davno zanemareno; kada je legitimno bitan segment svakih vijesti koje imamo priliku da pogledamo na nacionalnim i medjunarodnim frekvencijama savjetovanje od strane svakojakih (ne)stručnjaka o tome šta čovjek može da radi sam sa sobom, kod kuće, ako je prinuđen na samoizolaciju. Moramo se mi naučiti kako se zabaviti, kako postojati kao jedinka – kao da između smrti i ispunjenog dana u mjesecu aprilu, ne postoji cijeli život. Pa gdje će mame da šetaju nedonoščad ako ne u Delti sa golubovima nad glavama? Da su glineni, barem... A gdje će nokti da se izliju – sa tipsama, gelovima, praškovima. Ne znaju jadni roditelji kako vaspitavati đecu koju su izgleda rode donijele u Kovidovo doba, pa ih onda pošalju na onlajn horsko pjevanje. O čemu će otac sa sinom da govori, majka sa ćerkom, a ne daj bože – obrnuto? Kako je sad porodica postala stvarna, a ne misaona zajednica? Ipak je najvažnije imati masku na licu koja je koloritno i stilski u tonu sa autfitom koji nosimo – da ne kažem reklamiramo. Brendirati virus. Ovo ranije pomenuto obrazovanje dovelo je i do problema da ‘akademski građani’ riječ “samoizolacija” pišu kao “samo izolacija” – promjenu u značenju koja je uslijedila zbog dodatog razmaka nećemo pominjati.

Tatijev svijet je cijeli svijet u kojem se vijesti iz Vlada saznaju preko Twitter naloga ministara i predsjednika; u kojem je cijeli jedan segment dnevnika posvećen ljudima čiji su postovi objavljeni na Instagramu; u kojem je normalno da se od bolesti napravi trend, da se profitira, a da se niko ni u jednom trenutku ne zapita da li je neko možda gladan u toj samoizolaciji. Nismo još osmislili logo za glad, pa se teško može staviti na trajekt da izbaci par miliona za sezonu. Sezona gladi. Sezonska glad. Izvještavati o broju smrtnih slučajeva i kremiranih leševa kao o broju golova koji je postignut – još im i redne brojeve porediti. Pa obezbjedili smo sebi ulazak u antologiju – nije važno kakvu. Italija vodi... Španija na drugom mjestu. Vječiti derbi.

Žak Tati nam nudi enciklopediju odgovora na pitanja kako izgleda kada čovjek prestane biti individua, kako je i došao na ovaj svijet, i postane broj. Danas, mi smo broj koji čeka red u pošti gdje su svi uvijek „trknuli na pauzu, sa' će doć'“, jer i drugi brojevi imaju dušu; broj koji čeka osamnaest drugih brojeva da pročita svoj matični broj na ličnoj karti pravougaonog oblika; broj koji upozna drugi broj lijepih oblina pa začne treći broj; broj koji grupa brojeva osudi na nekoliko brojeva u pritvoru koloritnog tonaliteta kao Tatijev cijeli svijet; broj koji po ulasku u banku uzima novi broj ne bi li podigao određeni broj sa drugog niza brojeva; broj koji dobije novi broj da bi preplivao određeni broj metara vode različitih zapremina u vremenu nekog broja – što manji broj, to bolje. Mi smo broj koji uvijek ima svoj redni broj, pa želimo neki drugi redni broj, neki uspravniji, ili sa stabilnijim temeljem, ili većom pozadinom. Mi smo broj koji čeka određeni – Bogom, Amfijem ili genetikom – dat broj samo da više ne bude broj... Nego da postane crtica između dva broja.

Ukazao nam je Tati na sve ovo, nego nismo vidjeli. Slikom i zvukom napisao je možda i najveću kreaciju XX vijeka, koja je ujedno i savršeno skrojena studija dehumanizacije koju čovjek u modernom dobu donosi. Postali smo mi brojevi ima već neko vrijeme. Sada možemo jedino – onoga trenutka kada upoznamo svoju polovinu parnog broja – da je volimo cijelim svojim brojčanim bićem. Jer i brojevi imaju dušu.