Rukopis

14.04.2020

Šššarena smrt

Autor: Đurđa Radulović

U prodavnici za kasom, emancipovanim, ekološki osvješćenim tonom, jasno i glasno, kao primjer ovima iza, a prijekor ovima ispred mene, što upravo napuštaju radnju punih ruku, izgovaram: „Ne treba kesa.“ Na trenutak blistam pod oreolom uzvišenih ekoloških osjećanja- sveta Đurđa, izaslanica i vitez majke prirode lično.

Nažalost, blaženstvo ne traje dugo- već sledećeg momenta stvarnost mi pokazuje da se uklapam u svoje okruženje mnogo bolje nego što to želim- nemam nikakvu platnenu vrećicu uza se. Nema problema, trpam u torbu: jedna, dvije stvari... ostalih sedam ne staju. Šta sad? Nosite se, mislim se, dok moja krađa vremena za kasom izaziva nervozu u redu iza. Ako ništa drugo, ja sam jedina svjesna i savjesna osoba u ovom redu... ma i u ovoj zemlji. Ne treba, bre, ja ovdje da živim, a ovaj prokleti jogurt nikako da stane u ovu prokleto malu torbu.

Khm, khm. Možda ipak treba kesa, smješkam se snishodljivo prodavačici i dodatno iražavam začuđenost sopstvenim nemarom.  Izlazim ljuta na sebe sa dvije kese u rukama. Surova realnost plastičnih kesa, koje se mimoilaze sa mojom u prolazu, sručava se svom silinom. Bijele, crvene, plave, zelene, kakva šarena parada na ulici! Kakvo veselje! Najlon obojan da bi se učinio primamljivim. Otužno.

Ta obojana „uveseljevajuća“ najlon kesa postala je simbol sitnog infantilnog zadovoljstva, malog dobitka . Da nije tako zašto bi ljudi uzimali najlonsku kesu pri kupovini pakovanja žvaka ili kesice grickalica? Najlon kesa prijatno šuška, djeluje potpuno naivno i bezazleno. A još je i besplatna! I više nego dovoljno zavodljivih kvaliteta, da bi postala nešto što se podrazumijeva bez velike dileme, kao i većina plastičnih proizvoda, uostalom.

Nije lako mrzjeti plastiku. Velika je šansa da su naši prvi omiljeni predmeti bile upravo plastične igračke. A tek svi ti dječiji rođendani i proslave. Zar je to moglo proći bez gomile plastičnih tanjira, escajga i slamčica za jednokratne upotrebe? Pa još baloni! Mnogo je i odraslih, kojima piće nije tako prijatno iskustvo bez jarko obojane  plastične  slamčice, što upravo govori o tome koliko su plastični predmeti utkani u naše emocionalno biće. Nije ih lako povezati sa nečim smrtonosnim, opasnim.  Koka kola sa slamčicom, antidepresiv mnogih generacija, ukazuje na tragičnu nedozrelost naše civilizacije-savršen spoj boja, materijala i ukusa proizvedenih da nas trenutno lansiraju u nepostojeće utopije, dok štedro zanemarujemo jedinu koja nam je potencijalno data. 

Poput rafinisanog šećera koji je od lijeka za podizanje energije, nemirnu djecu, depresiju i šta sve ne, postao „bijela smrt“, plastika je danas zaista poprimila oblik šarene smrti. Jedemo, pijemo i dišemo plastiku. Upletena je u naš ekosistem.  Pejsaži prekriveni raznobojnim, neuništivim kesama, poput kanjona podgoričkih rijeka, upućuju na duhovni i duševni problem društva i više nego aktuelna društveno politička dešavanja. Kese su toliko isprepletene sa okolinom da teško da bi bilo koji vanzemaljac povjerovao da nisu dio autohtonog pejsaža.

Nisam mogla da vjerujem da Crna Gora uvodi zakon o zabrani upotrebe plastičnih kesa. Ne leži važnost ovoga zakona u približavanju Evropskoj uniji poštovanjem njenih regulativa, u osjećaju boljeg standarda koji bi možda takav zakon insinuirao i slično. Ovaj zakon je osnovni korak brige za sebe. Namjerno izbjegavam floskulu „briga za svoju okolinu“ jer, ma koliko svi mi bili intelektualno sposobni da shvatimo važnost ove brige, ne doživljavamo svoju okolinu kao neraskidivi dio svog bića. Bez takvog unutarnjeg, intimnog doživljaja povezanosti sa ekosistemom u kojem živimo, teško da ćemo zaista ukapirati i njegovu važnost. Ne mogu da se ne zapitam, zašto i upotreba plastičnih slamčica ne bi bila ukinuta? Mnogobrojne su posledice njihove upotrebe, ali dok zaista ne osjećamo da je makar i jedna slamčicom ugušena ptica ogroman gubitak, ništa se ne može promjeniti. Osim toga, nepotrebna upotreba plastike u situaciji u kakvoj je svijet danas, vrijeđa zdrav razum. Da iskoristim još poneku analogije sa šećerom - to bi bilo poput dijabetičara koji svakodnevno opušteno konzumira kokakolu. I ne radi se samo o šteti koju nesavjesno uklonjen predmet uzrokuje- i da znamo sa sigurnošću da će slamčica sto posto završiti na reciklaži (što kod nas nikako nije slučaj), vjerujem da je upotreba jednokratne plastične slamčice, u današnjem svijetu moralno i ideološki nekorektna.

I samoj mi zazvuča prestrogo, ako ne i apsurdno ova rečenica, ali ne dam da me primamljive drečave boje i bezazlena slatkoća riječi slamčica zavaraju.

Zaista se nadam da će moji sugrađani biti bolji u poštovanju mjera ovog zakona, nego što sam ja u svojim nastojanjima da djelam ekološki savjesno.  Iako vjerujem da sam potpuno prevazišla korišćenje plastičnih kesa, nerijetko zaboravljam platenenu vreću kad idem u trgovinu. Povratak kući po nju- to tek ne dolazi u obzir! Ma koliko mi bilo teško da to prihvatim-  draži mi je trenutni komfor, od bilo koje ptice.

Slamčice od bambusa, platnene kese šarenih dezena, drvene igračke- zašto ovo ne bi bili predmeti koji izazivaju osjećaj komfora, nostalgije, pa čak i stvar mode. Ako prirodni materijali postanu mnogo veći dio naše svakodnvenice nego što su, bićemo bolje i srećnije društvo. Upotreba glinenih i drvenih predmeta skoro da je utkana u naš genetski god. Od praistorije do relativno skoro na kalendaru čovječanstva, upotebljavali smo potpuno iste materijale, koji nas nisu ugožavali ni na koji način. Osim toga, društvo na tom stadijumu svjesti, bi bilo društvo okrenuto stvarnoj brizi za sebe, okolinu i osjećaju zadovoljstva koje život po pravilima prirode donosi. Utopija, maltene!

U kuhinji razvrstavam namirnice, dok mi se prazne  kese motaju oko nogu. Šušte, poskakuju, lako se pomjeraju, prijatne poput lišća na povjetarcu. Šuš šuš, ne zavaravaj se, kažu, naše vrijeme tek dolazi. Šuš, šuš, šta će ti lišće na povjetarcu kad imaš nas.

Bijesno šutiram najlonsku kesu, jednu, drugu, šutiram ih sve. Sad tek veselo skaču u vis svuda po kuhinji, kao veliki mjehuri od sapunice. Proklete bile! U rat protiv kesa!