Rukopis

06.04.2020

„Evakuacija“ u virtuelni prostor

Autor: Bojana Šolaja

Budućnost kojoj smo grabeći hrlili u susret, ovaj put je potrčala prema nama. Pogledavši se s njom licem u lice – jesmo li našli „obećanu zemlju“ ili žudnju za bijegom natrag u „dolinu suza“?

Čovječanstvo u dvadeset prvom vijeku zlatnim slovima ispisuje riječ „sloboda“. Biti rođen znači biti pozvan na pravljenje izbora. Sloboda, viđena očima naših savremenika, nije ništa drugo do biti centar jedne kružnice bez prečnika postavljene usred bezbroj različitih mogućnosti. Jedina granica koju poznajemo je priznanje slobode drugog. Zato nam on, u najboljem slučaju, služi kao partner, poslovni ili emotivni – ko više pravi razliku. Isprepletani mrežom sporazuma, pisanih ili prećutnih, naučili smo se toleranciji. Naš ideal je distanca – odriješenost od tog drugog čija nas blizina porobljava tjerajući nas na kompromis. 

Ljubav je usmjerena ka mašini. O njoj se pjeva. Ona se podražava. S njom želimo da srastemo i da je sasvim doživimo kao produženi dio sebe sama. Samo prema njoj nemamo distancu i samo nju ne želimo da izgubimo. Ako ljubav znači pokušaj da se ukine svaka granica između nas i predmeta naše ljubavi, onda je ideal tog odnosa onaj koji njegujemo prema svojim „pametnim“ uređajima. Zato je do danas ideja budućnosti čovječanstva bila gotovo jasna – premjestiti život u mašinu i živjeti ga kroz nju. Ostati na sigurnom, u udobnosti svog doma, gdje nas niko ne može prevariti i ugroziti, a živjeti u sajber prostoru. Tako možemo pouzdanije vidjeti šta nam se nudi, praviti odluke i, što je najvažnije, možemo i sami biti bilo šta što na profilu pod svojim imenom obuhvatimo na nekoj od društvenih mreža, kako bi i nas neko imao u vidu kada bude razmatrao sopstvene ponude.

I tada je sa Istoka došao „nevidljivi neprijatelj“, kako ga mnogi zovu. Sve vlade svijeta su mu objavile rat, a nama ograničile slobodu kretanja. Svako se zatvorio u mračne kutije svojih stanova i kuća. Zatvorivši pred nama vrata spoljašnjeg svijeta, širom su otvorili ona od virtuelnog. Odjednom u njemu nisu više postojale granice. Sve djeluje gotovo kao jedna unaprijeđena verzija života koji smo prije ovoga živjeli. 

Brižljivo napravivši plan za dan koji pred vama, započećete ga prelistavanjem novosti na društvenim mrežama i kućnim treningom. Nakon toga ćete obaviti onlajn sastanak na poslu i odradraditi sve što od vas bude zatraženo. Ako ste naročiti srećnik, za sve to vam neće biti potrebno da pređete veće rastojanje od onog između spavaće i radne sobe. Bićete odgovorni i platićete svoje račune preko onlajn servisa. Kako bi se oslobodili stresa, popićete kafu u društvu svojih prijatelja sa kojima ste se okupili preko skajpa. Popodne ćete raditi na sebi tako što ćete pohađati neki od pregršti besplatnih onlajn kurseva ili ćete pak posjetiti neku od svjetskih galerija dok još imate priliku za to bez prelaženja i jednog kilometra i čekanja u dugim redovima na ulazu ili plaćanja skupih ulaznica. Na kraju, sigurna sam da nećete odoljeti da ne pogledate dobar film, onlajn pozorišnu predstavu ili pročitate knjigu koju ste preuzeli iz neke besplatne e-biblioteke. Prije nego što sklopite oči, poslaćete poruku za laku noć voljenoj osobi ili nekome koga ste nedavo upoznali na internetu. 

Život nikad nije bio bogatiji, zar ne? Ako je tako, zašto ste onda anksiozni i želite vani više nego ikad? Biće da je zato što se pokazalo da virtuelni prostor ne može biti mjesto na kojem vodimo život, već tek izvodimo njegovu lošu simulaciju. Nije prošlo mnogo, a već kao da cio svijet vrišti riječi koje, u Godarovom čuvenom filmu „Pierrot le fou“, izgovara Ana Karina: „Nije me briga za knjige, pa čak ni snimke. Nije me briga ni za novac. Ja samo želim da živim!“ Ma šta nam ponudili kako bi nas zabavili i obogatili vrijeme koje su nam ukrali, ne mogu nas natjerati da to nazivamo životom. 

Otrežnjenje. Koliko god uživali u njoj, mašina nikada neće moći da bude ono čemu izvorno težimo. Klik neće zamijeniti dodir. Prst na ekranu nikada neće biti zamjena za zagrljaj. Kutija ne može zamijeniti nebo. Sloboda ne znači slobodu od drugih već slobodu od sebe i ograda koje gradimo. Život ne možeš živjeti samo u sebi, već ga moraš živjeti u svijetu, sanjajući možda i o nečemu izvan toga.

Znajući sve to, gledaš na terasi u ono malo neba što se probija između zgrada dok iz daljine dopire prigušeni zvuk džeza. 

Život, izgleda, ipak nađe put...