Rukopis

21.03.2020

Ima li zemlje za starce?

Autor: Ana Vujadinović


To što jutro provodim ispred ogledala sa hirurškom lupom u predjelu očiju kako bih utvdila da nema (ili ipak ima) novih bora i što sam već dobrih par godina ljuta na petogodišnjeg rođaka koji je rekao da nisam seka nego teta, zaista, ali ZAISTA nema nikakve veze sa odabirom teme kojom ću se baviti u ovom tekstu. Ja sam neko ko se sa prolaznošću dobro nosi. Starenje prihvatam kao lijepo i progresivno mijenjanje životnog ciklusa. Što više, jedva čekam da na svom tijelu osjetim nemoć i slabosti koje mudrost i iskustvo znače… Jasno vam je da lažem.

Užasno se plašim starenja. Plašim se naborane kože, fizičke nemoći, slabljenja mentalnih sposobnosti, spoznaje nepovratno izgubljenog vremena, gubitka dragih ljudi. Počela sam ofanzivno. U svoju odbranu, moram da kažem da u mojoj glavi sve ovo zvuči defanzivno. Grčevitim neprihvatanjem procesa starenja, ja slavim mladost i to što, jel’ te, i dalje živim taj, poletni dio života, pun izbora, uzbuđenja i šansi. Prije svega, šansi da nešto promijenim.

 Ne dajte da vas moj oštar jezik u prethodnim redovima zavara i da me doživite kao nekog ko ne voli i ne cijeni pozne godine. Dokazaću da iz ovog brutalnog izlaganja (koje se isključivo odnosi na mene i moju nemogućnost da zamislim sebe u starom tijelu) ne preizilazi gnušanje od starih ljudi, već moja briga i divljenje za njih.

Svrsatavanje u kategorije po broju godina, koji svjedoči o dužini našeg dosadašnjeg boravka na ovoj planeti, jedan je od principa po kojima funkcioniše naše društveno prihvatljivo ponašanje. Ako imaš četrdeset godina, nećeš nositi kratku suknju koju si nosila dok si bila maturantkinja. Ako pređeš trideset i neku a nisi ostvaren/a kao bračni drug ili roditelj, sasvim je logično da ćeš naići na brižne poglede, šaputanja podrške i stiskanja ruke koja poručuju da se tvoj društveno-socijalni invaliditet da ispraviti. I ti prelaziš nivo po nivo, kitiš zidove diplomama, a foto-albume fotografijama. Svjedočanstva uspješno pređenih nivoa igrice zvane pristojan život su tu. Ali šta se desi kada smo, bez obzira na osvojen maksimalan broj poena u prethodnim etapama, odjednom jednostavno stari? Desi se Game Over.

Termin ejdžizam, koji označava diskriminaciju ljudi na osnovu starosne dobi, prisutan je u našim rečnicima više od pola vijeka. Izvor ove pojave leži u uvjerenju da su stariji teret društvu. Oni  “ne doprinose”. E pa, mi ovim stavom itekako doprinosimo njihovom izopštavanju.

Ono što ovaj vid diskriminacije čini još gorim jeste što često nije prepoznat  kao problem. Predrasude u vezi sa godinama su u velikoj mjeri institucionalizovane, pa ih često i ne primijetimo kada se dese. Možda zato što nam starost nije data po rođenju kao boja kože ili pol, ili možda zato što nije naš izbor kao što je političko ili bilo koje drugo opredeljenje? A možda nam sama svijest o tome da će i nas jednog dana stići, ostavlja prostora da neadekvatan tretman starih uzimamo zdravo za gotovo i ne dovodimo u pitanje netoleranciju i grubosti kojima ih izlažemo. No, posljedice diskriminatorskih praksi itekako postoje i konstantno  produbljuju jaz i animozitet između većinske i ove, podcijenjene grupe građana trećeg doba.

 

Osim što ih ubjeđujemo u njihovu nesposobnost i nefleksibilnost, njihov radni vijek (iz vremena kada su bili “sposobni”) često je nagrađen mizernim mjesečnim primanjima, koja ih strmoglavo tjeraju u sunovrat, sa litice zvane rub egzistencije. Porazni su podaci da penziju ispod minimalne u iznosu od nekih 128 eura prima skoro 12.000 penzionera, a da je više od 2.500 penzionera širom Crne Gore osuđeno na mjesečna primanja ispod sto eura.

Kako se to krpi kraj sa krajem sa ovom količinom novca? Meni zvuči kao jednačina sa dvije nepoznate. U tu jednačinu ubacite brojke kao što su cijena ljekova, režija i osnovnih potrepština. Ne znam koje je i kako se definiše rješenje ovog matematičkog izazova, ali znam da se zasigurno ne zove mir i dostojanstvo.

 Marginalizovani i zapostavljani, u društvu neprilagođenom njihovim potrebama, žive naši najstariji i najmudriji. Osim što ih automatski svrstavamo u kategoriju beskorisnih, po inerciji im oduzimamo i sposobnost uživanja. Koliko puta smo samo čuli floskulu “ne priliči mojim godinama”. Stariji, u bezizlaznosti čvrsto nakalemljene uloge koja im je nametnuta,  lako usvajaju negativne stavove o sebi, pa sve svoje želje, htjenja i sitne radosti mijenjaju za svakodnevnu potvrdu da je neaktivnost ono što im priliči. To dovodi do toga da prilagođeni sadržaji za njih gotovo da ne postoje, a i ako postoje, vrlo su rijetki. Njihove potrebe za nas nisu bitne, jer oni su stari. Stari da imaju želje i hobije. Ovo ukorijenjeno mišljenje o njihovom nemanju prohtjeva, usko je povezano sa gore spomenutih 128 eura mjesečno. Nemaština ne rasplinjuje maštu. Nesigurnost ne boji imaginaciju. Glad ne motiviše na akciju. Sve i da postoje prilagođeni sadržaji, ko će razmišljati o ekskurzijama, druženjima i kulturnim sadržajima dok se bočici sa ljekovima nazire dno, a od kraja mjeseca i sledeće penzije surovo dijele razne brige i razna dna u najavi? Moramo priznati, to baš i nisu dobri preduslovi za užitak.

Jasno mi je da je strah od starosti jedna od glupljih stvari koja postoji, ali pretpostavljam da je na formiranje istog uticao poznati obrazac balkanskog penzionera (nažalost, kao što znamo, na Balkanu starost počinje rano i često nije prijatna). Ali ako taj strah od mene, dok sam mlada, učini osobu koja ipak brine o starijima, pa bili to sitni gestovi u vidu odlaska na kafu i čašicu razgovora kod starijih rođaka, do odlaska do pošte i donošenja knjiga i novosti iz svijeta kulture starom komšiji, neću sebe osuđivati zbog oštrog osjećanja nelagodnosti koje prostruji niz kičmu svaki put kada zamislim staračke pjege na svojim rukama. Što više, mislim da sam na dobrom putu da zavolim buduću sebe i svoje buduće ruke, za koje se nadam da će, na ovaj ili onaj način, pomoći u izgradnji boljeg ambijenta za život i koje će, umjesto bolesti, siromašta i usamljenosti,  uživati mir kada za to dođe vrijeme.

Razumijevanje potreba starijih mora biti moralni imperativ svakog društva. Što kroz institucije a što kao pojedinci, moramo doprijeniti da  starost učinimo mirnom i dostojanstvenom, kako i “priliči tim godinama”.