Rukopis

14.03.2020

Ukalupi je ti, majko. Ukalupi ga ti, oče

Autor: Teodora Kipa

„ ...bila je jedna pametna žena, koja je imala veoma široko srce. Imala je ćerku, koju je obožavala i veoma voljela. Jedne noći, vratila se kući sa veoma lošeg dana na poslu, umorna, puna emotivne napetosti i sa jakom glavoboljom. Željela je mir i tišinu, ali je njena ćerka veselo pjevala i skakutala. Ćerka nije bila svjesna toga, kako se njena majka osjeća; bila je u sopstvenom svijetu, u sopstvenom snu. Osjećala se tako divno, i skakutala je i pjevala sve jače i jače, ispoljavajući svoju radost i ljubav. Pjevala je tako glasno da je to pogoršalo majčinu glavobolju i, u određenom trenutku, majka je izgubila kontrolu. Ljutito je pogledala u svoju prelijepu malu djevojčicu i rekla: „Umukni! Imaš ružan glas. Da li možeš naprosto da umukneš?!“

Istina je bila u tome da je majčina tolerancija za bilo kakvu buku bila nepostojeća; nije glas male djevojčice bio ružan.Međutim, ćerka je povjerovala u to što je njena majka rekla i u tom trenutku napravila je sporazum sa sobom. Nakon toga, više nije pjevala, jer je vjerovala da je njen glas ružan i da bi smetao svakome, ko bi ga čuo. Postala je stidljiva u školi i, ako bi je zamolili da pjeva, ona bi odbila. Čak je i razgovor sa drugim osobama postao teškoća za nju. Sve se promijenilo u djevojčici zbog tog sporazuma: Vjerovala je da mora da potiskuje svoja osjećanja da bi bila prihvaćena i voljena.

Riječi su moć. Govor posjeduju samo ljudi. Čuvajmo riječi. Dajmo im značaj. Obraćajmo pažnju. Osvijestimo koliko su značajne prije nego li degradiramo djecu. Djeca nam vjeruju. A kome će drugo?

Postoje mnogi arhetipovi i mnoge fraze koje se u vaspitanju djece prenose vremenom. Mnoge od njih nijesu ispravne. Ali, kao što smo ih mi usvojili, usvojiće ih i naši potomci. Ljudi, molim vas, ne živimo u gluposti.

Kada se obraćamo djetetu, najučestaliji je, nažalost, imperativ. Imperativ i ucjena. A sve iz straha i neznanja. Strah i neznanje uvijek idu ruku pod ruku. 

-„Ne trči, pašćeš!“

Bože, kako je do toga došlo? Dijete da ne trči da ne bi palo?! Kakvo tjeranje u komfor zonu! Pa, život je pun želje za istraživanjem. Zbog toga je čaroban. Dijete dok trči osjeća ljepotu vazduha. Uživa u tome. Ne možemo ga zaštiti tako što ćemo mu zabraniti da otkriva. Možemo samo da mu pomognemo u tome. To je isto kao da razmišljamo ovako: Ne živi, umrijećeš. Glupo je. 

-„Budi dobar/ra kao Saša/Marko/Jelena.“

A zašto da se čitavog života upoređujemo? Nije li smisao u različitosti? Divno je upravo to što smo svi rođeni autentični. Vremenom, a jasan je i uzrok, gubimo svoju individualnost. Zašto bi se nadmetali, takmičili? Ako nešto radimo u odnosu na... Onda ne živimo. Možemo izgledati kao da smo živi, ali u tom trenu, mi smo samo produkt našeg ega. Ego voli da se poredi. Prihvatimo našu djecu takvu kakva jesu. Njegujmo njihovu prirodu. 

-„Ako pojedeš sve, kupiću ti...“

Ma dajte... Kako životinjsko uslovljavanje! To znači da će dijete, vaspitavano uz ovu frazu, uvijek očekivati nagradu za djelo koje napravi. Doći će trenutak kada nagrade neće biti. I što onda? Suočavanje. Ali, iz perspektive tog djeteta, ako nije imalo mogućnost osvješćenja, život je prema njemu surov. Ono sad razmišlja kako nešto ne radi kako treba, čim nema nagradu. Možda čak postane depresivno. Sve je urađeno ispravno, a ipak se ništa ne dešava. Sa neba ne padaju pohvale, a ni pokloni. Neke se stvari ne kupuju. 

Ako dijete od par godina poželi istraživati svoje genitalije, onda kažemo:

-„Ne diraj to!“

Ali zašto?! To je najosjetljiviji dio njegovog tijela. Djetetu su neobični nadražaji koje prima kada se dotakne. Kada vidi nas kako štrecamo kada opazimo da to radi, pomisliće da je to nešto strašno. Nešto nedozvoljeno. U njemu će se stvoriti strah. Vremenom će početi da istražuje krijući- ali, nama je to okej! Samo da mi ne govorimo o tome i samo da mi ne prisustvujemo trenucima kada naše dijete upoznaje svoje tijelo. Neka potraži po internetu, kada nauči da čita. Kako god. Naučiće vremenom. Ne znam uopšte ni kako misle odrasli da sve to treba da ide...

Nerijetko se dešava da ograničavamo djecu zbog načina na koji smo mi odrastali.  Tipa, 

Ako dijete pita oca/majku: „Možeš li mi pomoći da nacrtam kuću?“

Roditelj odgovara: „Crtaj sam/a. Nije ni meni niko pomagao kad sam bio/la dijete.“

Hej! Sad imaš priliku to da promijeniš! Ako tebi život nije bio med i mlijeko, baš zbog toga se potrudi da tvom djetetu bude. Ti najbolje znaš koliko je to važno. 

Roditelji, bilo bi lijepo da se nikada ne inatite preko djece. Djeca nisu sredstvo, ni ping pong loptice, već dar sa neba.  Ukoliko imate neriješene momente sa vašim partnerom/vašom  partnerkom, potrudite se da u to ne uplićete svoju djecu. Dobro upoznajte osobu sa kojom želite začeti nov život kako dijete ne bi bilo zlostavljano, a vi „nedužni“. Pravda ne postoji, ali ko želi da se oslobodi mehaničnosti, može početi od posmatranja ovakvih situacija. Pravda ne postoji. Zaključiti to je tako lako. To nas ne udaljava od vjere, niti od Boga. Život je mističan. 

Majka iz uvodnog teksta od predivnog Don Migela nije imala namjeru da povrijedi svoju ćerku. Ona vjerovatno nikada neće ni uvidjeti zbog čega se djevojčica promjenila. Ne treba je osuđivati jer nije svjesna. Samo se pitam, dokle ćemo živjeti bez želje za individualnim rastom i hraniti se materijalno-umnim, a u suštini bezvrijednim preokupacijama.

Obratimo pažnju. Počnimo slušati sami sebe dok nešto izgovaramo. Prepoznajmo moć riječi i sugestija. Prihvatajmo dječiju prirodu. Ne moraju sve raditi onako kako mi želimo. Neka nađu svoj način. Sigurno će biti kreativniji od našeg, već viđenog šablona.


P.S. Nikada neću raširiti veš kao svoji preci. 

P.P.S. Tekst je inspirisan učenjem mentora i mistika Ošoa.