Rukopis

08.03.2020

Osmomartovske ide

Autor: Ana Leković

Radnja ovog isječka iz života smještena je među zidovima rogobatne četvorospratnice, memljivog svjedoka da je nekad mislima i arhitektonskim idejama vladao komunizam.

Između ostataka  te minule ideologije ljudske mreže ispleli su oni koji su i dalje zarobljeni u mrežama prošlosti, kao i neki novi klinci kojima je talas vremena koji nezaustavljivo i surovo teče donio kapitalizam.

Svaki obrt donosi dramu. A drama je,  kako reče majstor straha Hičkok, život iz koga su izbačeni dosadni elementi. Ako je u Starom Rimu važila maksima „hljeba i igara“, na području balkanskih puteva i stranputica bi njen pandan mogao biti „drame i straha“.

Kapitalizam, kako to gordo zvuči! Korijen riječi „kapital“ predstavlja konstantan ulagački napor da bi se došlo do većeg profita, a u cijeloj toj megalomanskoj trci gube  se osnovni ideali i vrijednosti čovjeka, kao najvećeg kapitala jednog društva. To bi u životinjskom svijetu izgledalo kao da gušter juri za svojim otkinutim repom, a zna da će mu izrasti novi.

Kapitalizam kao ideološka floskula pojmljiva je hipotalamusu prosječnog stanara ove četvorospratnice i mjerljiva je jednom drugom floskulom koja nas nerijetko na ulici u prolazu okrzne po ramenu, gotovo kao da je avet od krvi i mesa, a glasi „kako se ko snašao“ na prelazu jednog vremena u drugo. Jačina pozitivnog odgovora na ovo pitanje koje po svojoj konstrukciji  to čak i nije odzvanja univerzumom crnogorskog marifetluka. „Dobro se snašao.“, pomalo bijesno odzvanja u vječnost dok naš vinovnik ove materijalizovane misli pažljivo liže posljednje ostatke pjene dojča sa plastične kašičice u malom kultur klubu nadomak Delta sitija. Nedugo zatim naš očigledno „nesnađeni“ junak spretnošću klikeraša zafrljači kašičicu koja pade pravo na zemlju koju su naši preci olovnom mukom izvojevali.

Ova mala plastična tvorevina nam za dalje bitisanje i ne bi bila od tolikog značaja da se, sudeći po hipersenzitivnosti kolektivne svijesti vrlo brzo neće naći među bukovima ledene Morače, ili oplemeniti podvodni svijet naše mile Boke, raspuštenice Jadrana.

Panta rei, samo naša građanska svijest  ni makac. Sizifovski posao bi bio plastično objasniti značaj brige za očuvanje životne sredine društvu koje je plastificiralo facijalne ekspresije, naročito osmijehe, a kultura recikliraže doseže samo do stepena kad treba tuđe živote razgraditi do najsitnijih čestica, uz dim dogorele švercovane cigarete.

Nego, vratimo se našem junaku čija kritika što su se pojedinci snašli ne ide na račun toga na koji način su isti došli do profita u zenitu tranzicijske groznice, već ona predstavlja svojevrstan vapaj i otjelotvorenu frustraciju što on nije bio u njihovim cipelama u tom povoljnom istorijskom trenutku, kada se formirao jaz između profitera i gubitnika. Ili kako naša čuvena narodna umotvorina kaže - „I ti bi da ti je moglo bit.“.

Misli o  gorućem problemu prosječnog balkanskog homosapiensa naš junak prekide pogledom na džepni sat koji je virio iz njegove poštarske uniforme, a položaj kazaljki je upozoravao da njegova smjena uskoro počinje. Sa stolice je podigao veliku kožnu poštarsku torbu punu koverti iz koje je virio providnim celofanom obmotan crveni karanfil. U glavi mu je odzvanjala rečenica koju je ranije danas vidio na fejzbuku – „Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena.“. Nije mario ko je autor ove sentence, što se njega tiče isto mu je bio to Njegoš ili Koeljo. Sa blagim prezirom pogleda u cipele koje nikad nijesu bile u pravo vrijeme na pravom mjestu i njima se zaputi u Ulicu Klare Cetkin broj 9. Usput je prošao kroz hordu žena koje su izvodile osmomartovski performans.  Smetali su mu pomiješani slatkasti parfemi, energija koja je odisala buntom je izjedala njegovo malo pomirljivo biće, transparenti koji su pozivali na socijalnu pravdu, mir i ravnopravnost su mu stvarali gorak ukus u ustima.

Pljunuo je. Smatrao ih je ruljom raspomamljenih ženetina, poželio je da svoju agresiju ispolji na karanfilu koji je venuo u torbi.

Ubrzo se nađe ispred rogobatne četvorospratnice sa početka teksta. Tu treba da isporuči ovaj vjesnik 8. marta. Imao je ime i prezime, ali ne i broj stana. Na interfonu nije bilo toga prezimena. Prošao je prizemljem kojim se širio vonj truleži. Začepio je nos kao dijete kad se prvi put usudi da uroni i prepusti se nepoznatim tminama mora.

Zakoračio je na stepenice, a kako mu je njegovo naučeno ponašanje poslušnika nalagalo da je pravi odgovor uvijek na vrhu hijerarhijske strukture nepoznatu ženu odlučio je  da potraži na najvišem spratu zgrade. Svoje zadihano tijelo zaustavio je kraj posljednjih vrata četvrtog sprata.

Začulo se tupo kucanje. Vrata otvori lijepa žena u srednjim četrdesetim, mirisala je na neki neobičan parfem, a iz stana se nazirao namještaj kao iz kataloga.

Po poštarovom skromnom sudu ona bi bila jedna od onih što su se dobro snašli. – „Dobar dan. Tražim Vjeru Vukotić.“, izusti konačno. – „Ne poznajem nikoga pod tim imenom, a poznajem sve komšije, ja sam predsjednica Skupštine stanara.“ – „ Trebalo bi da živi u ovom ulazu. Imam za nju pošiljku od Socijalne službe.“ – „ A čekajte, to mora biti ona babetina što su je smjestili u podrumu zgrade, valjda nema niđe nikoga. Žalili su se stanari. Smrdi kao đavo.“ – „To će onda biti to. Hvala Vam gospođo.“ . Poštara je paralisala pomisao da priđe bliže onom smradu iz prizemlja. Ali on je pošten radnik i obaviće časno svoju dužnost. Ubrzo se našao pred jedinim vratima u suterenu zgrade.  Zabio je glavu u karanfil i pokucao. Vrata je otvorila naborana sjenka .

Smrad je postao nepodnošljiv.

– „Dobar dan. Jeste li Vi Vjera Vukotić?“ – „ Jesam, sine.“ – „Jeste li živi? Jedva sam Vas našao, imam pošiljku za Vas.“ – „ Eh, to što nisam mrtva ne znači da sam živa.“ . Zavlada mrtva tišina. Poštar joj pruži karanfil. – „ Srećan 8. mart!“. Njene oči se izgubiše u tami podruma.

Nekoliko dana kasnije sve će nas sve zaprepastiti  vijest o smrti posljednje crnogorske virdžine.