Rukopis

03.03.2020

Ubi me prejaki stav

Autor: Ana Aleksić

Ljudima fali samopouzdanja. Nije to teško uočiti: od učionica osnovnih škola pa do amfiteatara fakulteta, klupe su pune ljudi koji strepe da će im se obratiti sa katedre. Nije teško ni zaključiti zbog čega je tako: od starta smo učeni šta da mislimo, a ne kako da mislimo, šta da uradimo, a ne zbog čega treba da znamo šta radimo. Kad god sam u prilici da prisustvujem drhtanju odrasle osobe pred iznošenjem mišljenja, obuzme me ista tupa žalost, poput žalosti koja se osjeti kad čekamo autobus sat vremena, ili kad vidimo da je još jednu plažu pojeo beton – tužno je, ali nije ništa novo, i još je tužnije što  više ne iznenađuje.

Ipak, fascinantno je koliko su isti ti ljudi spremni iznijeti svoje mišljenje o umjetnosti. Sve te riječi progutane zbog straha I stida izlijeću kao meci čim se spomene umjetnost, iako ubjedljiva većina ljudi na ovim prostorima nema ni opštu informisanost o dešavanjima na tom polju, a kamoli obrazovanost. Pa odakle, zaboga, dolazi ta samouvjerenost?!

Opredijelila sam se za umjetnički poziv, obrazovala sam se na tom polju I obrazujem se I dalje, i tako se predstavljam. Pored standardnih “od čega ti misliš da živiš”, “pa mogla bi nešto što prolazi” I “šta ti ovo znači”, najčešće kreće tirada o umjetnosti danas I zašto  “meni to nije umjetnost”. Taj me dio me iznova iznenađuje. Zašto je neko ko ne smije da iznese svoje mišljenje o svakodnevnim dešavanjima u društvu spreman da diskutuje i vatreno brani svoj stav  o temi koju malo poznaje, ili ne poznaje uopšte?

Stvaranje podrazumijeva kanalisanje stvaralačke energije kroz određeni medijum, pa se često nailazi na floskule (ovo je već krivica umjetnika) poput “izbaciti na platno ono što  nas muči”, “umjetnost je ventil” I sl. Moglo bi se reći da je i masi sa druge strane umjetnost ventil, pošto je to postalo polje na kom se može i reći i napasti i osuditi bez suzdržavanja. Ne mogu zamisliti sličan razgovor sa pravnikom ili ekonomistom, niti mogu zamisliti umjetnika koji se na taj način odnosi prema tuđoj struci.

Bavljenje umjetnošću podrazumijeva velika ulaganja I odricanja. Većina nas ne može da obezbijedi sredstva za život baveći se strukom, tako da moramo nalaziti izvore prihoda sa strane, a na to se troši dosta vremena i enegrije. Za određene vrste umjetnosti, poput likovne, potreban je i novac za materijal. Uglavnom nemamo posebne prostore za stvaranje, tako da tome moramo prilagoditi prostor u kom živimo i ljude sa kojima živimo (njima hvala na razumijevanju). Svi mi koji se bavimo umjetnostima vrlo dobro znamo sve ove stvari - ali ipak se bavimo time. Ima tu I ljubavi I sreće, ali stvaranje je prije svega potreba. Možete li zamisliti da ste rođeni poznavajući jedan jezik, sasvim intiman i samo vaš, koji ima svoje posebne zakone neodvojive od vas samih, a preko koga prirodno I jasno artikulišete to što je u vama? Uvjeravam vas da biste se borili svim snagama da sebi omogućite da ga koristite, ako vam nije obezbijeđeno.

Ali, umjetnici se ne shvataju ozbiljno, to nije ništa novo. Ni država ni pojedinci ne bave se kulturom. Kulturna dešavanja posjećuju ljudi iz struke I njihovi prijatelji. Bez obzira na to što se umjetnici školuju I razvijaju misao, u našem društvu se njeguje stav o umjetniku boemu, koji radi u naletima misterioznog osjećaja zvanog inspiracija, o zanesenjaku koji živi bez svijesti o stvarima koje se oko nje dešavaju. Nema tu pomena o radnim navikama, promišljanjima I istraživanjima. Kad se osoba ne uzima za ozbiljno nije problem kritikovati profesiju. Podrazumijevajući da sagovornik umjetnost smatra profesijom - deset godina nakon što sam počela pripreme za prijemni ispit, meni se objašnjava da je umjetnost hobi. Taj stav, pored toga što je nipodaštavajući, nosi i velike posljedice. U takvom društvu umjetnost i nije više ništa od hobija, a umjetnici puke entuzijaste.

Da li je zaneseno zaključiti da ipak, iako nemaju dodirnih tačaka sa umjetnošću, ti ljudi predosjećaju specifičnost umjetničkog stvaranja I njegovu neodvojivost od ljudskog roda, pa zato imaju formiran stav koji su spremni tako vatreno da brane? I da su zbog toga ipak posvetili malo svog vremena razmišljajući o umjetnosti I formiranju tog mišljenja? Ako sam već toliko optimistična da povjerujem u to, onda ću sebi dozvoliti I nadu da će se naći I ljudi koji će krenuti u istraživanje umjetnosti i svjetova van njihovih sopstvenih.

Za početak, bilo bi lijepo pokazati iskrenu radoznalost i želju za upoznavanjem novog.