Rukopis

26.02.2020

Kultura blicanja

Autor: Nikola Tomić

   Provodim dosta vremena za volanom automobila, naročito automobila u kretanju. Ko se vozio sa mnom potvrdiće vam da sam odgovoran vozač, oprezan i promišljen, koncentrisan na drum i spreman da reaguje na dešavanja na njemu. Ipak, i pored koncentrisanosti i opreza uvijek ostaje jedan dio mene slobodan za bavljenje drugim stvarima. Pa sam tako, nije da se hvalim, tokom vožnje napravio većinu akvarela koji će biti prikazani na mojoj skorašnjoj izložbi o raznim oblicima na koje me asociraju oblaci. Takođe sam tokom svoje sigurne i odgovorne vožnje usavršio pletenje, a iz toga je proisteklo i kontrolisanje smjera kretanja auta koljenima, što je naročito korisno za animiranje djece u kolima. Pored tih praktičnih stvari koje mi brza vožnja omogućava posvetio sam se i razmišljanju o određenim pojavama u saobraćaju danas.


    Šalu na stranu (svi znaju da se služim akrilnim bojama, a ne vodenim bojicama), odskorašnje snažne sankcije za brzu vožnju i vožnju pod dejstvom alkohola i drugih supstanci dobrodošle su. Bahatost i neodgovornost već su ostavili isuviše nepovratnih i nepopravljivih tragova na crnogorskim putevima. I kazna zatvora neka je, novčana takođe, strah nas možda malo uspori, kad svijest o sebi i drugima baš i neće. Ali ovdje bih skrenuo na jedan put za koji sam prilično uvjeren da vodi u bolje, ali za sada je pust i mračan. Možda mi se do kraja teksta poneko od vas pridruži pa ga zajedno osvijetlimo. Naime, želio bih problematizovati „blicanje“ i pokušao promijeniti pogled na „solidarnost“ i „kolegijalnost“ koje ga prate.


    Prošli ste policijsku patrolu koja sa radarom stoji u suprotnoj traci. Nekoliko stotina metara dalje ispunjavate svoju kolegijalnu dužnost, blicate autu koje vam juri u susret, stavljajući mu do znanja, uspori, policija je blizu. Time ste iskazali solidarnost drugom vozaču, omogućili ste mu da ne bude zaustavljen i kažnjen, omogućili ste mu kratko usporavanje a nakon njega ponovno brzanje. Nakon pola sata sjedite u nekom kafić uz put, uzimate telefon, ulazite na neki portal i tamo čitate da je kilometar nakon što je prošao policijski radar, onaj isti automobil izazvao nešto nepovratno i nepopravljivo. Možda ćete u tom momentu reći „Meni jedan espreso do pola“, a možda i „Čovječe, šta uradih“.


    Ovakav sklop događaja se možda nikad nije desio, ali stavlja stvari u jasan i istinit uzročno-posljedični niz. Slikovito prikazuje suštinu stvari i osvijetljuje glavni problem sa blicanjem, kakvo je danas u upotrebi. Saučestvovanje protiv radara zapravo je saučestvovanje protiv ljudskih života. Postajemo saučesnici u djelu koje dovodi do izjavljivanja saučešća. Vozač koji je bahat, neodgovoran i rizičan po sebe i druge je onaj zbog kojeg se i protiv kojeg se vozači moraju udružiti.


    I ja vas sada čujem kako me pitate, pa da li nam Vi, očito duhoviti i, uvjereni smo, naočiti mladiću, preporučujete da nakon policijske patrole suzdržimo svoju ruku i kakvom možda nevoljniku kojeg nužda tjera da požuri priuštimo zaustavljanje, a nekom ko je zamišljen oko svoje  finansijske situacije koja ga kao papučicu pritiska ka dnu naturimo još koji namet i brigu i time omogućimo ono što pojedini od nas smatraju da je možda i glavna funkcija radara i kazni, uzimanje novca od nevoljnika u nuždi i onih ka dnu pritisnutih?


    Prvo da vam se zahvalim, iako ovo možda nije ni vrijeme ni mjesto da mi se komplimentira. Drugo, razumijem vaša pitanja i vašu zabrinutost. Vidite, kada sam došao do ovih ideja sebi sam pokušavao da kažem, okej, aj sad ne javi ovome. Ali, iz nekog razloga nisam mogao. Nešto mi žao, kažem, možda žuri, ko zna šta je, a da ne pominjem da sam i sam nekoliko puta bio upozoren na prisustvo policije i time opomenut da smanjim brzinu za tih tri ili četiri kilometra na sat koliko sebi dopustim da je prekoračim. Odgovor na vaše pitanje je: Ne, ne suzdržavajte ruku! Ali, ne suzdržavajte je ne samo kada prođete policiju, već je ne suzdržavajte kad vam god neki jurcač ide u susret, pa bila u blizini policija ili ne. Ne budimo na njegovoj strani protiv radara i policije, već budimo na njegovoj strani i na strani svih ostalih učesnika u saobraćaju, a protiv njegove opasne vožnje. Dakle, neka blic prestane da bude prvenstveno upozoravanje na policijsku patrolu i postane prvenstveno opominjanje da se uspori.


Ukoliko započnemo primjenjivanje blica kao opominjanja, imaćemo dva puta: 


  • ljudi će početi da se oglušavaju o opominjuću finkciju blica, kao čobani o povike dječaka koji je vikao vuk, i u uobičajenoj brzini svoje vožnje će nailaziti na patrole koje će ih opametiti (jer, šta god pojedini mislili ipak je kazna efektivno sredstvo mijenjanja svijesti - uporedimo samo broj vozača koji vežu pojas sada, nakon uvođenja kažnjavanja, i prije uvođenja kažnjavanja)


  •  ljudi će prihvatiti opominjuću funkciju blica  i svuda voziti razumno i odgovorno, pa i pored policijskih patrola. 


Oba puta vode u sigurnije i zdravije društvo. I zato blicajmo da naši putevi budu puni svjetlosti.