Rukopis

18.02.2020

Ko želiš biti?

Autor: Filip Ćukovic

Ko si ti­­? Ovo pitanje možda zvuči apsurdno. Svi mi znamo kako se zovemo, koliko imamo godina, mjesto gdje živimo i ko smo u suštini. S’ toga, daj da preformulišem pitanje:

Ko želiš biti?

 Kada se, kao mladi, ljudi nadjemo u periodu koji se naziva adolescencija, ili svima dobro poznat pubertet, svakog dana iznova proživljavamo ovo pitanje i svjesno ili nesvjesno odgovaramo na njega. Odgovaramo svojim postupcima, načinom razmišljanja, načinom ponašanja. Razni su faktori koji utiču na našu ličnost koja tek treba da razvijamo i u koju tek treba da ulažemo. Roditelji nam kažu da budemo njihov ponos i dika, prijatelji da budemo njihov oslonac u momentima kada im je teško, škola da budemo što odgovorniji u svemu što radimo. A gdje smo u svim tim zahtjevima mi sami? Čije nam je mišljenje najvažnije? Gdje se možemo svrstati u svemu ovome što se naziva ,,život“? Moramo li se svrstavati?

Svi mi imamo konstantnu potrebu da sebe i svoje postojanje prilagodimo nečemu i nekome. Vjerujemo da tako nećemo biti usamljeni, nećemo biti drugačijih od drugih, a i osjećaj pripadnosti će biti tu. Na kraju dana, svi mi ne želimo upravo to -  da se ne osjećamo kao crna ovca. Zato je mnogo lakše samo reći „Okej, svi su to uradili i ja ću“, iako se to ponekad sasvim kosi sa našim moralnim načelima i načinom gledanja na stvari. Srce nam kaže da uradimo potpuno drugu stvar, ali ko je ikad slušao srce? Ko god ga je poslušao nije dobro prošao, zašto bih upravo JA bio jedan od njih? Zbog toga ću da se oblačim kao i svi drugi, ponašaću se, misliću i vremenom postati kao i svi drugi. I tako, uđemo u vječni krug koji postoji od kad je svijeta i vijeka i koji će postojati do kraja svega što nam je poznato. Ali zašto čekati kraj? 

Jedina osoba koja može zaustaviti taj krug smo MI, jer smo ga mi i započeli. Jesmo ista vrsta, ali nismo svi mi ista osoba. Svako od nas je rodjen poseban na svoj način. Neki to otkriju i ponosno pokažu, dok drugi to sakrivaju toliko vješto, dok se vremenom posebnost ne izgubi, upravo zbog toga što su htjeli da ih drugi prihvate.

Dugo sam bio neprihvaćen od strane drugih. Način na koji sam se oblačio, govorio, sanjao... Nekad je bilo teško, a sada mi je drago što je bilo tako, što su ljudi probali da me poprave, jer su napravili još veću „štetu“. Probaće i vas da poprave, ne samo roditelji, prijatelji ili okolina,  već i razni mediji, društvene mreže i stvari koje nam na dnevnoj bazi nameću „savršen“ prikaz života. Na vama je hoćete li biti još jedna marioneta u nizu,  ili ćete ipak tuđa mjerila staviti na drugo mjesto. Predivan je osjećaj kada vas ljudi oko vas prihvataju baš onakve kakvi jeste, ali ne zaboravite da postoji jedan još bolji i jači. To je osjećaj prihvatanja  samog sebe, sa svim manama, vrlinama, stilom oblačenja i svim onim što nas zapravo čini crnom ovcom. Kada to uradite, znajte da ste izašli začaranog kruga. Slobodni ste.

Na početku sam pitao „Ko želiš biti? Ja želim da budem svoj, dobar sebi. Tek onda ću biti dobar drugima, iako možda neću biti po svačijoj mjeri. Čar adolescencije i puberteta jeste upravo u procesu pravljenja tog izbora. Pa, šta će biti?