Rukopis

22.02.2020

Umjetnost živog čovjeka

Autor: Teodora Kipa

Svjedočim vremenu u kojem je estetika kao pojam, kao nauka, ali i kao čulni potsticaj i primarni kriterijum ka umješnosti doživljaja umjetnosti, a preko umjetnosti i života (i obratno), zapostavljena, potisnuta zaboravom i intelektualnim preokupacijama koje, kako mi se, kao svjedoku čini, služe baš da nas udalje od stvarnosti i od one propustljivosti ljepote u ljudsku prirodu i dušu, kojima racionalizacija nije neophodna. Izgleda mi kao da sve češće zatupljujemo čula i zatrpavamo se mehanizmima odbrane. Oslušnimo samu riječ mehanizacija. Kako vam zvuči? Toplo? Prirodno? Fluidno?

            Naša umjetnost voljna je da obrazuje i prenese pouku, da preokupira um, iznese zaključke, postavi pitanja, zaintrigira masu, zabavi, ali rijetko kad da je voljna ljepotu nositi a priori, i predstaviti postojanje čednošću, očima djeteta koje se tek srijeće sa vremenom i prostorom u njemu. Možemo reći da posmatram svijet u snoviđenu, ali mi ne možemo tvrditi da je taj svijet lažniji od pukog zla koje zna inicirati ego, a koga tako rado volimo podražavati. Ego može koristiti  i jeste funkcionalan kao egzistencijalni vodič, ali nije dovoljno istinit kako bi u potpunosti pomogao osvješćenju lijepog u čovjeku i izvan njega.

            Ljudi trebaju dokaz, verbalni oslonac kako bi mogli da cijene sebe i druge. Riječ cijeniti podsjeća na ucjenu, a lako možemo izvesti, osluškujući je, da nije prikladna i nije milozvučna. Može li se ljudska sudbina predstaviti besmislenije i skrušenije nego li onda kada vidimo dva čovjeka kako govore o životu, a ne žive? Društvo bez senzualnosti pretvara se u biološke robote, bez sjećanja na korijene, a obasuto suvišnim „(ne)znanjem“.

Iako je osjećaj za lijepo utkan u naš genetski kod, proces socijalizacije udaljava nas od bića, ličnost se gradi mehanizmima odbrane (daleko od individualnosti), dok suština života postaje cilj ka kojim hrlimo. U ovom slučaju cilj je uloga u društvu, izgradnja ličnosti na osnovu onoga kako bi voljeli da nas drugi vide, težnja za osiguranjem, nipodaštavanje rizika, želja za materijalnom, umjesto duhovnom moći. „Umjesto srca, ego nam kuca“, kako napisah jednom. Ako suštinu ili ti biće identifikujemo sa materijalnim ciljem, onda mi jesmo samo Ego, ego sa velikim E, umjesto da je ego sredstvo ljudskog uma, čiju svrhu težimo odgonetnuti.

Ukoliko se osiguramo, obezbjedimo sebi dovoljno novca, ukoliko nas ljudi poštuju i CIJENE (riječ cijeniti posebno volim, pogotovo kada se odnosi na čovjeka), utoliko se javlja privid zadovoljstva, ali nerijetko izroni jedan neobičan problem- nikako da budemo srećni.

Da bi istinski bili radosni, lijepo je rizikovati, trebamo naučiti što je radost. A radost je umjeće življenja. Ako bi otkrivali kako se živi, često bi griješili. Ali iz svake greške ponešto bi i otkrili. Umjetnik je onaj koji otkriva. Umjetnik je spreman da rizikuje. Umjetnik ne posjeduje utabanu stazu. Iznova i iznova krči put tamo gdje su brane stvorile iluziju lažnog doma, gdje je zaborav potisnuo sjećanje da je voda ikada proticala.

A zašto se Van Gogu toliko divimo? Pa, on ni jednu sliku za života nije prodao! Bio je smiješan i neočešljan. Istražimo malo o njegovom životu. Nemojmo samo reći da je bio lud! Van Gog je stvorio kretnju u dvodimenzionalnoj umjetnosti. Sve te preteče, svi su oni bili ludaci. A baš ti ludaci pokazali su put kojim umjetnost teče, spoznali su branu i prepustili se vodi.

 Ja vjerujem da je Van Gog bio radostan dok slika. Slikarstvo je postalo njegov život. Ego ga nije uništio. To što niko nije prepoznao njegov dar, nije ga sputavalo. On nije tražio dokaz da vrijedi. Nije hrlio ka višem cilju. Višem cilju. To baš smiješno zvuči. Jer upravo je on taj cilj dostigao. Pikaso ne bi bio Pikaso da nije bilo učitelja Van Goga, kako voli istaknuti neprevaziđeni mistik Ošo.

Intuicija i spoznajni sinhroniciteti tvore sudbinu umjetnika i on ne može da se povinuje konvencijama. Solidarnost i umjetnost su kontradiktornosti. Umjetnik koji mijenja običaje i koji je Tvorac kulture, to nije umjetnik koji će stvoriti djelo sa namjerom da se nekom svidi. Da bi umjetničko djelo bilo kvaliletno, nema potrebe povinovati se ukusu publike. Cilj je u nama, a čežnja za bićem rađa nova otkrovenja struganjem lažnog doma što uopšte nije dom. Prikazivati rijeku i branu, tamo gdje se za sve druge ljude nalazi patvoreno skladište raznog otpada, to i nije toliko mudro. Nije mudro u odnosu na Ego, no je mudro u odnosu na Biće.

Sveprisutni je sinhronicitet u životu čovjeka koji voli i prihvata sebe i druge. Umjetnost  postaje sam život. Svaka oplodnja kreativna je i dragocjena, samodovoljna, a opet nesebična.

Oslušnimo... Vjetar je ponovo uzdrmao lišće.