Rukopis

25.01.2020

Čovjek i njegovo “danas”

Autor: Mia Zeković

Gdje su nestali istinski razgovori? Gdje su otišle te čarobne riječi na papiru? Šta se desilo sa ljudima da tako malo slušaju, a tako jako žele da budu saslušani? Zašto postajemo tako “blijedi” i gubimo se u vrtlogu koji sami stvaramo?

Pregršt je pitanja koja možemo sebi postaviti i razmisliti koliko smo daleko od onoga što se naziva “društvenim”. Nekada je i čovjek bio dio tog “društvenog”, i ti koji čitaš ovo, i ja koja pišući postajem svjesna da više nisam dio tvorevine koja je potekla od mene, tebe, nas, vas… Nisam više društvo, sada sam pojedinac prekriven plaštom “društvenih” mreža ,koji mi postavlja previše izazova i očekivanja. U strahu od toga da ću iznevjeriti ovu novu, virtuelnu “društvenost”, udaljila sam se od sebe kao čovjeka od krvi i mesa, koji ima uspone kao i padove, koji se udeblja za vrijeme praznika jer jede mamine kolače, a smrša tokom ljeta jer su vrućine nesnosne, pa jedva ustima prinesem čak i zalogaj omiljenog jela.

Ne, mi nismo više ljudi koji vode međusobne razgovore o svakodnevici čovjeka, već zaustavljamo jedni druge na ulici zbog toga što smo primijetili da je taj neko dobio ili izgubio par kilograma. Pa šta i ako jesi?

Zar je život slika samo naših manje dobrih dana? Šta je to sa ljudima da se u njima upali iskra beskrajnog zadovoljstva kada vide da se neko tuđe nebo naoblačilo? Zar je moja sreća tvoja nesreća? Nije, jer to nije ljudsko, to nije ono čime se čovjek diči niti ono što želi da osjeti na svojoj koži.

Polako, ali sigurno, počinjemo da se gubimo u sopstvenom stvaralaštvu. Ne propagiram nikakvu zatvorenost ili izolovanost od modernih trendova, ali zar je zaista sve u njima? Internet je stvorio čovjek kao sredstvo olakšice, nije svijet postao s njim niti se on izrodio iz neke prastare travčice. Fejsbuk nije pao s neba, već je ljudski mozak algoritam napravio tako da možemo razgovarati sa osobom koja je fizički daleko od nas, ali virtuelno nikada bliže. Možda nismo na nečijoj proslavi ili svadbi, ali Instagram je učinio da te momente kroz slike doživimo kao da smo i sami bili na tom skupu.

Međutim, ona zlatna “ničeg premalo, ničeg previše” izgleda da nije nešto što je tako lako sprovesti u djelo. Floskularno izgovaramo da u svemu treba imati mjeru i da je u svim stvarima mjera i dalje čovjek, ali, gdje smo se u tome izgubili? Šta smo to uradili da nas mreža naših “alatki” ubaci u začarani krug u kojem bježimo sami od sebe, u nadi da ćemo pronaći nekoga čije ćemo brige smatrati zabavom kako bismo se utješili da još neko nosi svoje breme? Mjera zvana “čovjek” sada nije više ono čime mjerimo svakodnevicu. Sada su naše mjere postale tuđa očekivanja, ideali koji se plasiraju na društvenim mrežama, ambicije koje prevazilaze naše mogućnosti i sl. Ako govorimo o ovome sa težinom i podrhtavanjem u glasu smatramo se slabićima koji nijesu u stanju da žive u skladu sa svojim vremenom, koji se gube u izazovima koje postavlja novo doba i tako se čaurimo u svoje oklope, družimo se sa tehnologijom u kojoj bijeg pronalazimo tako što se divimo predstavljanjima samo osmine života tih nasmijanih lica u želji da postanemo kao oni. Influenseri, blogeri, jutjuberi su naša nova Biblija, naši novi ideali kojima stremimo jer njihovih dvadeset minuta pred kamerom ili nekoliko priča u toku dana koje objave na Instagramu smatramo njihovim životom.

Ali nije tako!

Ne postoji ništa loše u tome da pratiš ljude koji šire svoj uticaj putem društvenih mreža sve dok taj uticaj primaš racionalno. Sve dok razumiješ da svi nosimo svoj teret na leđima i da ničiji život nije savršen. U redu je pratiti tuđe živote, ali tek kada u svemu tome prije svega imaš SVOJ, tek kada si svjestan da sa drugima podijeliti svoje slabosti ne znači biti slabić, već normalna osoba koja ima svoje dobre i loše dane. Razgovor je zdrav -- iz razmjenjivanja iskustava učimo, riječ je živo sredstvo putem kojeg izražavamo sebe. Saslušaj. Budi strpljiv. Reci što misliš. Jer sve dok postojimo kao takvi mi smo živi i zaista postojimo. Kada se zatvorimo u svoja četiri zida, bili oni fizički ili virtuelni, nismo više dio društvenog, nismo dio onoga što smo sami satkali, raskidamo niti koje smo sami ispleli.

Nije savremenost biti otuđen, to niko nije želio kada je imao ideju o nečem novom i boljem. Nije 21. vijek donio “slobodu” da nas nestane u svom tom šarenilu postojanosti digitializacije; digitalizacija postoji da posluži nama, a ne mi njoj. Zato se sjeti da si od krvi i mesa, da tvoje vijuge žive za to da se razvijaju, a ne da se zaravne. Savremenost koristi onoliko koliko ti zaista treba i služi, a ne do one granice gdje te okuje svojim nevidljivim pipcima. I ako imaš pad i slabost a od nje bježiš tako što odlaziš daleko, u neku drugu stvarnost, to je neće ni izbrisati niti problem riješiti. Ti nijesi tvoja slabost, ti nijesi tvoja greška, ti si tvoja bitka i ti si tvoja hrabrost da u bitku uđeš. Sve dok od borbe bježiš, bježiš i od sebe. Tada te nema, a ne onda kada te nema na Instagramu ili na Fejsbuku. Zato postani vidljiv, ne među algoritmima, već među ljudima.

Ovaj svijet je tvoje platno na kojem ti slikaš svojim koracima.