Rukopis

18.01.2020

Čeličenje

Autor: Marko Milikić

"Ma što se žalite, čeliče se đeca, tako smo i mi."

Dragi čitaoci i čitateljke,

Rečenica iznad je prikaz više od pedeset komentara ostavljenih od strane raznih građana i građanki ispod objave snimka tuče vršnjaka u dvorištu jedne podgoričke srednje škole.

Osim što su se oni "isto tako čeličili" oni smatraju da je i u 21. vijeku, kao i prije 40 godina kada su oni odrastali, normalno da se djeca tuku, vrijeđaju i međusobno zlostavljaju. Oni smatraju da je sastavni dio odrastanja dobiti i "dati" drugom batine, makar jednom. Vjerovatno je, slijedeći njihovu filozofiju života, zdravo jednom nedjeljno pretući i člana porodice, to vam je ono cjeloživotno "čeličenje".

Evo još jednog zanimljivog fenomena: Da li ste primijetili da su vrlo često omiljeni đaci nastavnika i profesora upravo školske siledžije? Ja jesam, a to je bio stalan izvor moje anksioznosti u osnovnoj školi. Pokušavao sam da shvatim zašto su mnogim nastavnicima (gotovo po pravilu muškarcima) omiljeni đaci bile siledžije, nasilnici i djeca koja su redovno "zagorčavala život" onima koji su bili drugačiji.

Danas, kao zreliji, sa više samopouzdanja, obrazovanja i društvene svijesti, stvari shvatam mnogo cjelovitije. Zbog toga vam i pišem; O tamnim, a često ignorisanim stranama vršnjačkog nasilja moramo govoriti. Protiv njih se moramo boriti.

Dragi svi, evo jednog apela, možete ga prihvatiti, a i ne morate. Bitno je pročitati. Molim vas da shvatite da nama, progresivnim mladim ljudima 21. vijeka, nije normalno da se mladi tuku i vrijeđaju; Nije nam normalno da mladi negativnu energiju kanališu u svojim pesnicama koje stisnute završe na licu drugih; Nama takođe nije normalno da nastavnici i profesori zatvaraju oči na nasilničko ponašanje, te da od nasilnika stvaraju "mangupe" koji se samo šale; Konačno, nama nije normalno ni da se povučenost, anksioznost i depresija pripisuju "fazi" i "prolaznosti" ili pak "zapadnom uticaju".

(Nijesu nasilnici zli i rođeni za beskrajne sankcije. Međutim, moramo stvari nazvati pravim imenom, a potom se baviti rehabilitacijom i prevencijom.)

Nije "zapadni uticaj" i nije faza to što se brojni mladi otuđuju i gube, neki oduzmu sebi i živote, jer ne pronalaze razumijevanje u svojoj okolini. Nije "masonska propagand" jedan mladi život koji pati jer nastavnici ne razumiju da je on žrtva nasilja, a ne "čudno dijete". Shvatite da ovo nijesu 60-te godine prethodnog vijeka. Neke stvari koje su vama bile prihvatljive danas su izuzetno opasne. Istina je, globalizacija i era konzumerizma doveli su do toga da smo svi osjetljiviji, ali i manje izdržljivi u odnosu na životne izazove. To nije nužno loše; Nekada nije bilo mjesta žaljenju, bez obzira kroz šta prolazili. Nekad je pojedinac bio podređen porodici, a potom i striktnom sistemu samoupravnog socijalizma. Nekada je vladao potpuno drugačiji sistem vrijednosti, prilagođen tadašnjim prilikama. Danas smo drušveno svjesniji, ali i svjesniji svojih kapaciteta i svog mjesta u svijetu, kao i horizonata koji nam stoje na raspolaganju. Danas, u eri fluidnih, stalno mijenjaćih identiteta, nesigurniji smo nego ikada, okruženi neizvjesnošću prebrzog savremenog doba. Imajte razumijevanja, svijet se mijenja.

Dok ovo čitate, desetak mladih osoba u vašoj okolini osjećaju da podrška i izlaz ne postoje, i tonu u beznađe okovani lancima nasilja. Osvrnite se oko sebe, pomozite drugima, makar uputite lijepu riječ. Obaveza je svih da podignemo glas i suprotstavimo se reaktivnim društvenim skupinama i pojedincima. Ponavljam, vremena se mijenjaju, a vi makar ne odmažite, ukoliko baš nikako ne možete pomoći.


(fotografija: ceoinstitute.com)