Rukopis

20.11.2019

Može i drugačije

Autor: Anđela Mićanović

Kao i većina sugrađana, ispijam jutarnju kafu u Bokeškoj i razmišljam da je Crnu Goru napustilo barem deset meni bliskih ljudi u proteklih nekoliko godina, a da broj poznanika premašuje prste dvije ruke. Uzeh i da malo istražim i čitam kako se u „Studiji o mladima u državama jugoistočne Evrope 2018/2019“ tvrdi da 70 odsto mladih ljudi želi da emigrira iz Crne Gore. Govori se u najvećem dijelu o obrazovanim, stručnim i ljudima sa idejom koji su našli dovoljno veliki razlog da požele da napuste zemlju u kojoj su rođeni i u kojoj žive njihovi najbliži.

Razmišljam... Opasnosti koje sa sobom nosi regrutovanje stručnog kadra od strane razvijenih zemalja sve su vidljivije u zemljama u razvoju, ne samo u Crnoj Gori i regionu. U želji da omogući efikasno upravljanje migracijama, Vlada bi trebalo da razvije strateški pristup regulisanju kretanja mladih ljudi, identifikujući šire probleme funkcionisanja sistema koji utiču na njihovo zapošljavanje, raspoređivanje, zadržavanje i razvoj. Do tada, nisko zadovoljstvo uslovima rada, nemogućnost dugoročnog planiranja, neriješeno stambeno pitanje, male ili nikakve nagrade za trud utiču na rad, rezultate i trend negativne neto migracije.

Međutim, može i drugačije. Uzimajući u obzir da živimo u zemlji koja ne može pružiti konkurentne zarade onima koje možemo dobiti u Njemačkoj, Americi ili Švedskoj kao kompenzaciju za uloženi trud, niti će to moći u nekom doglednom periodu, hajde da vidimo šta su nam opcije i koliko možemo. Odmah na početku mogu da konstatujem da nedavno najavljena mjera Ministarstva zdravlja neće donijeti rezultate. Na kratke staze, studenti će biti onemogućeni da napuste zemlju, ali će njihov nedostatak motivacije uslovljen lošim uslovima rada uticati na njihove rezultate, a zemlju će napustiti čim se za to steknu potrebni uslovi.

Iz tog razloga, u konkretnom slučaju (a primjenljivo i na ostale oblasti), Vladin prvi zadatak je da pronađe način da obezbijedi sredstva za investiranje u poboljšanje uslova rada u zdravstvenim institucijama. Ističući da je za dobrobit svih građana, ovaj pristup podrazumijeva povećanje naknada u sektoru zdravstva, što je strategija brojnih zemalja EU, poput Rumunije i Slovenije, koje su tako nastojale da kontrolišu uticaj razlika u zaradama u EU zemljama i veoma liberalne zakone o kretanjima radnika. Uz to, Vlada bi trebalo da stvori uslove za dalje usavršavanje i treninge, studijske posjete, a nadređeni bi trebalo da podstaknu saradnju i pruže povratnu informaciju o zadovoljstvu radom svojih radnika – dakle, potrebno je stvoriti pozitivnu radnu klimu. Vlada bi morala snažno podržati i razvoj nauke i tehnološka istraživanja, kako bi omogućila dalji napredak radnika i praćenje svjetskih tokova.

Kao drugi korak ka dugoročnom kontrolisanju odliva mozgova, Vlada Crne Gore bi trebalo da mladim ljudima pokaže da u svojoj zemlji sa svojom fakultetskom diplomom mogu da žive pristojnim životom, ali i da uvaži mlade talente stavljajući im do znanja da država računa na njih. Tako bi, recimo, Vlada mogla da razmisli o kreiranju socijalnog programa, koji bi mladima omogućio da kupe stan pod povoljnijim uslovima, a da oni, zauzvrat, nastave da žive, rade i doprinose razvoju zemlje. Uz to, moramo istini pogledati u oči i prihvatiti činjenicu da ne možemo baš sve ljude zadržati, jer nemamo svi istu životnu misiju. Stoga, potrebno je prići najboljima u zemlji, ali i mapirati ljude koji su napustili Crnu Goru, kako bi im stavili do znanja da su potrebni svojoj državi, da ona ulaže nade u njihov ostanak odnosno povratak u budućnosti, te da je spremna ponuditi povoljne uslove za njihov rad.

I konačno, bilo bi za očekivati da Crna Gora, koja nastoji da se pridruži razvijenim zemljama Evrope, u svojim strukturama i na čelu lokalnih i nacionalnih institucija ima vizionare sa obrazovanjem i iskustvom, koji će zemlju voditi hrabro naprijed, uz spremnost da odgovore izazovima koje pred njih postavljaju kolege iz Brisela, ali i da se zauzmu za interese Crne Gore. Zato je treći korak da se uspostavi odgovarajući informacioni sistem koji bi omogućio praćenje ljudskih resursa i napredak talentovanih studenata i radnika, što bi u perspektivi moglo omogućiti selekciju najboljih i razvoj programa stipendiranja za nastavak studija, kada bi se stvorio realan prostor da se od svršenih studenata zahtjeva da pokažu zahvalnost svojoj državi za podršku i prepoznavanje talenta.  Vlada bi mogla da razmotri i sklapanje bilateralnih ugovora sa zemljama koje imaju benefite od migracije radnika iz Crne Gore, kako bi dobila barem neku kompenzaciju zbog gubitka obučenog osoblja, te na taj način prikupila dio sredstava neophodnih za finansiranje uvećanih zarada ili stipendija za talentovane studente.

Crna Gora mora da odluči da li želi obrazovani kadar sa iskustvom iz zemlje i svijeta da svojim rezultatima garantuje napredak zemlje u narednih deset godina i želimo li da našu djecu za petnaest do dvadeset godina vidimo kako odrastaju u uslovima boljim od onih u kojima smo odrastali mi. Vlada, sa druge strane, treba da odluči ima  li prostora da se državni budžetski resursi usmjere na investiciju u ljudstvo i budućnost. Završavam kafu i shvatam da, kako bi se neki od prijedloga iz ovog, ali i iz mnogih drugih radova koji se bave problemom odliva mozgova razmotrili, moramo definisati šta je ono što želimo od budućnosti i da li možemo da priuštimo da najbolji pakuju kofere, kupuju karte u jednom smjeru i odlaze, dok mi razmišljamo da je ipak moglo drugačije.