Rukopis

20.11.2019

Ah, taj čuveni Zapad

Autor: Mia Zeković


Trava je zelenija pod nekim tuđim nebom i ne postoji granica i nemogućnost koja će nas sputati kada pređemo granični prelaz svoje države. Tamo negdje sunce jače sija, ljepše zalazi, a mi se budimo i zaspivamo sretniji i slobodniji. 

Ili barem samo tako mislimo…

Kada zaista pređete granicu svoje države i postanete svjesni da ste je napustili na jedan duži period, te da će vaš dom za jednu cijelu akademsku godinu, ili više njih, biti to drugo nebo koje će sunce krasiti drukčijim zalaskom od onog koji vas je kod kuće svakog popodneva veselio, na gore opisanu idiličnu sliku treba dodati jedno “ali”, koje nije obeshrabrujuće, niti nastoji da idilu iskorijeni iz ove ilustracije. Ono će joj samo dati notu realnosti koju možete spoznati isključivo kroz iskustvo života u tuđini.

Ja sam jedna od onih koji svoju zemlju vole, ali sam oduvijek smatrala da su prilike za postizanje uspjeha mnogo brojnije “negdje tamo” nego kod kuće. Moja velika želja je bila otići, napustiti domovinu, jer sam smatrala da su moji vidici suženi i da ću ih jedino tako proširiti, te da će mi veliki svijet otvoriti oči u potpunosti; sve dok sam kod kuće, ja sam u onoj čuvenoj zoni komfora koja mi pruža neizmjernu ugodnost i možda me ne motiviše dovoljno da otkrivam još neotkrivena prostranstva znanja. Odabrala sam borbu sa “unutrašnjim vukovima” - borbu sa samom sobom koja je, kažu, jedna od najtežih.

Iako su odluka i želja da se otisnem sama sa svojih devetnaest godina u neke nepoznate izazove bile moje, trenuci dok se vozim prema aerodromu i pozdravljam sa svima su neopisivo teški. Tada u sebi ubijate jednog vuka - onog koji vas je zadržavao u komforu poznate sredine i nije vas puštao da iz nje odete. Ali kada jedan ugine, rodi se novi, jači, koji vam pokaže novu dimenziju zrelosti i gura vas naprijed gdje se čeličite, oblikujete i postajete spremni za životnu šetnju kroz veliku divljinu.

Kada smo se vinuli iznad oblaka ušla sam u oazu razmišljanja, nostalgije, divljenja ljepotama Crne Gore koju ostavljam iza sebe, ali sam osjetila i neopisivo uzbuđenje i radoznalost da ugledam taj Zapad, udahnem neki novi vazduh i na jednu godinu učinim sebe stanovnikom Zelene prijestonice Evrope za 2016. godinu.

Dodiri sa pločnicima Ljubljane su me očarali uređenošću zelenih površina, voljom sugrađana da pomognu jedni drugima kada se nađu u nekoj njima nepoznatoj situaciji (poput nalaženja administrativnih jedinica kako biste što prije otpočeli proceduru dobijanja boravišne vize),  ali i dobrom organizovanošću samog grada u kome je sve jako blizu, a orjentisati se možete po Ljubljanskom gradu ili Tivoliju, brdima koji okružuju ovaj predivan grad na Ljubljanici.

Međutim, baš kada pomislite kako je na Zapadu sve kako treba, shvatite da procedure za dobijanje statusa rezidenta i nijesu tako jednostavne. Institucije u kojima je moguće dobiti papire ovog tipa su raštrkane na periferiji grada, a redovi za čekanje su nepregledni. Zamislite prijepodne na šalterima u zgradi “Limenke” i nama nesnosno duge redove, a onda ih pomnožite sa četiri puta.

Prvi koraci upoznavanja sredine i rješavanja adminsitrativnih zavrzlama za jednog studenta na razmjeni svakako nijesu jednostavni. U nekim trenucima pomislite da ste sami u velikoj džungli punoj komplikacija. No, i to je jedna prilika za upoznavanje one dimenzije sebe za koju prije nijeste znali da u vama postoji. Kada ste u potpunosti prepušteni sebi i savladavanjima rizika koji se konstantno postavljaju pred vama, tada shvatite kolika je vaša snaga i zahvalni ste svojoj porodici i sebi, ali i cijeloj sredini iz koje ste potekli, što je negdje duboko u vama usadila ovu crtu snalažljivosti i hrabrosti.

Sva mjesta koja vam svakodnevno trebaju u ovom gradu su odlično organizovana, tako da svuda možete stići i pješke, osim ukoliko žurite - tada se jednostavno poslužite dobro umreženim i veoma brzim gradskim prevozom. To je definitivno momenat koji me podsjeća na moju Podgoricu: nudi vam mogućnosti da napravite dobru fizičku aktivnost dok obavljate svakodnevne obaveze, a isto tako je moguće po pristupačnoj cijeni stići javnim prevozom do željenih djelova grada.

Međutim, zamjerila sam Ljubljani to što je nemoguće gradskom prevozu pristupiti bez kartice, koju morate ili jednokratno dopuniti za vožnju gradom ili uplatiti mjesečnu tarifu. Turisti koji žele da koriste javni prevoz, jer je vožnja taksijem isuviše skupa, ne mogu kupiti kartu direktno kod vozača autobusa, kao što je ustaljena praksa kod nas, već je vožnja zagarantovana onda kada prođete proceduru kupovanja čuvene Urbana kartice.

Nakon što prođete kilometarske redova čekanja u administrativnim jedinicama, dobijete sve kartice koje vam trebaju za javni prevoz, za predivnu biblioteku koja podsjeća na Hogvorts, pa i bonove za hranu - tada počinje vaš studentski život u zapadnjačkom stilu!

Slovenci pružaju značajnu podršku svojim studentima. Svakom od njih su obezbijeđeni mjesečni bonovi koji se mogu iskoristiti u skoro pa svakom restoranu u Ljubljani. Doplate u restoranima iznose maksimalnih 4 EUR, a u okviru obroka dobijate čorbu, glavno jelo i dezert. Ono što je svim studentima zanimljivo jeste isprobavanje novih jela i različitih kuhinja u luksuznim restoranima po povoljnim cijenama izuzetno kvalitetne i široke ponude, pa je moguće ugoditi svačijem ukusu. Ishrana u restoranima je i Slovencima skupa, a naročito nama, koji dolazimo iz zemlje nižeg standarda od čuvenog zapadnjačkog. Ljubljana se diči i studentskim menzama, koje, takođe, obiluju izborom jela, ali država je odlučila da studente ne ograničava na taj izbor, već im je dala slobodu da se posluže dva puta dnevno hranom iz restorana po želji. Međutim, u startu se javlja problem razlike u standardima. Prosječna potrošačka korpa studenta na dnevnom nivou jedva da može biti nešto manja od 15EUR, jer su i supermarketi značajno skuplji u odnosu na one u našoj državi.

Kada odete na razmjenu postanete svjesni da u klupama do vas sjede studenti sa vrsnih univerziteta širom svijeta, i da, ukoliko želite da ostvarite svoju ambiciju i budete primijećeni od strane profesora, vaše zalaganje mora prevazići nivo onog maksimuma koji ste od sebe davali dok ste sjedjeli u klupi na svom matičnom fakultetu. Broj studenata i konkurencija su na Zapadu mnogo veći, ali, to je prilika da pomjeriš svoje granice i napreduješ.

Osim što vam se nude razne prilike i izbori u pogledu jela, restorana, veoma povoljnog korisničkog servisa bicikala, izazovi i iskušenja vrebaju sa svih strana. Ono što sam uspjela za kratko vrijeme mog boravka da uočim ovdje jeste da je svako kovač svoje (ne)sreće i da svak čuva svoja leđa. Sami sebe držite za ruku i čuvate se od opasnosti, jer nije neistina da ljudi sa Balkana ipak odišu najvećom toplinom, a da na Zapadu duvaju nešto hladniji vjetrovi. 

Moje iskustvo pretočeno u nekoliko redova svodi se na poruku da ne trebamo biti previše i slijepo kritični prema svom domu i svojim korijenima. Razumljivo je da se razočaranja rađaju kada ugledamo greške sistema, a vjerujemo da ih, možda, negdje drugdje i nema toliko. Međutim, mi kao nova generacija ne treba prećutno da odemo i da tražimo mir pod tuđim nebom, dok pod našim i dalje buja nezadovoljstvo i nemir. Ne osporavam odlaske u cilju usavršavanja i prikupljanja kvalitetnijih znanja sve dok se takvi odlasci ipak završavaju povratnom kartom za Crnu Goru. Jer, nigdje nema veće topline, prilika i prihvaćenosti nego u zemlji u kojoj si rođen i koja te je do momenta tvog odlaska hranila, pružila ti obrazovanje i otvorila vidike. Tvoje korijenje te čvrsto drži na zemlji, ne da ti da padneš, a ti, kada se vratiš još jači i zreliji iz tuđine, budi spreman da poboljšaš ono zbog čega si jednom otišao/la, stvori budućim generacijama i sebi to bolje sjutra o kojem se mašta.