Rukopis

20.11.2019

Zeleno, volim te zeleno

Autor: Marko Milikić

Kada se nađem van granica svoje zemlje i pažljivo se osvrnem na ono što ljudi tamo, širom svijeta, govore, čujem da velelepne kule i urbana eksplozija više nijesu privlačni kao nekada. Zatvoreni centralni djelovi gradova, zelenilo, uređeni parkovi i sve ono što koncept održivog razvoja podrazumijeva su novi "magnet" za turiste i investitore.

Šetajući Ljubljanom, zelenom prijestonicom Evrope za 2016. godinu, mojim trenutnim domom, uviđam da se iza svakog ćoška krije po neka zelena površina. Najčešće su to i estetski i funkcionalno zaokruženi parkovi koji predstavljaju prave male oaze mira, a da se vrlo lako primijetiti i čistoća grada. Osim predivnog cvijeća i uvijek svježe uređene trave, u tim parkovima se nalaze i klupe, prostor za ljubimce i igrališta za djecu. Prolazeći kroz ljubljanske ulice i parkove, pokušavam da shvatim šta je ono što Slovenca tjera da i žvaku baci u kantu za otpatke. Da stvar bude zanimljivija, dok razmišljam o tome prisustvujem sceni  u kojoj prolaznik baca ćikavac na ulicu, a čovjek u plavom mu prilazi i piše kaznu. A, kazne za neadekvatno odlaganje otpada su prilično rigorozne i, da, vrlo je vjerovatno da ćete i vi biti kažnjeni od strane nadležnih organa ukoliko budete odlagali otpatke tamo gdje im nije mjesto.

Nailazim na čuveni "Nebotičnik", gdje za cijenu kafe dobijam i pogled na gotovo čitavu Ljubljanu, i odatle primjećujem da ona leži između dva zelena "vulkana". ,,Može li zelenije?’’, misao je koja sasvim sigurno svima prolazi kroz glavu. Može, nakon samo par minuta hoda centrom grada shvatićete da automobili tuda ne smiju prolaziti, samo autobusi, od kojih su mnogi metanski i ekološki održivi. Ukoliko, pak, krenete ka starom jezgru grada, postaće vam jasno da tu prestaju sa radom i autobusi. Kultura biciklizma je zavladala Slovenijom, a posebno Ljubljanom, pa se broj automobila polako, ali sigurno smanjuje. Pristupačna bicikla, uređene staze i prilagođenost grada biciklistima načinili su pravu malu revoluciju.

Konačno, odlučujem da se popnem na Tivoli – raskošno uređeno brdo koje se nalazi na manje od 10 minuta hoda od centra Ljubljane i zamišljam da se nalazim u nekoj planinskoj oblasti, daleko od urbane civilizacije.

Otvaram oči i zaključujem kako je Crna Gora takođe bogata prirodom, ali i da nije nije dovoljno imati zelene površine, već se one moraju i održavati. Slovenci su to ozbiljno shvatili i svoje zelene površine prilagodili su svima koji ih koriste. Šetajući Tivolijem, ili bilo kojom drugom zelenom oazom, uvidjećete da su na kvalitetan način objedinili funkcionalno, praktično i održivo. Dok šetam, treniram ili se prosto družim sa prijateljima, ja sam uvijek u prirodi, izolovan od gradske vreve i buke, ali istovremeno mi na raspolaganju stoje muzeji, nesvakidašnji kafići i sportski tereni. U tome je čar održivog razvoja. Ideja nije da se ,,umrtvi’’ grad i da mu se oduzme sadržaj, već da se prilagodi prirodi. Naravno, ni u Ljubljani, kao ni u jednom gradu na svijetu, nije sve fantastično i funkcionalno. Međutim, zahvaljujući svim prethodno opisanim ljepotama i rješenjima, Ljubljana je postala jedan od najbrže rastućih evropskih gradova po pitanju broja stranih studenata, turista, investitora, umjetnika i svih ostalih posjetilaca. Ne mora sve biti idealno, i nije, ali se na očuvanju prirode bez odlaganja mora raditi.

Podgorica dijeli nekoliko sličnosti sa Ljubljanom. Dva grada imaju približno istu površinu i broj stanovnika, nalaze se u centralnom dijelu države,  Ljubljana je smještena u kotlini, kao i Podgorica. Uz to, i Ljubljana se nalazi između planine i Jadranskog mora, na rijeci Ljubljanici u blizini ušća u Savu, dok je Podgorica smještena na ušću Ribnice u Moraču. Međutim, uporediti brdo Goricu sa Tivolijem ili Ljubljanskim gradom, drugim značajnim brdašcem na kome se nalazi čuveni dvorac, koliko god patriotski sentimenti insistirali, ne mogu. Na Gorici treba u potpunosti ukloniti prisustvo automobila (čak i u podnožju), a asfaltirane površine svesti na minimum. Prolazeći okolinom samog brda, svjedočim jednom užasnom fenomenu koji proističe iz urbane eksplozije koju je Ljubljana gotovo iskorijenila. Zgrade, kuće i ostali specijalizovani objekti zabrinjavajućom brzinom ,,niču’’ oko Gorice i uništavaju njen prirodni teren. Niko ne želi da se popne na brdo da bi na vrhu shvatio da mu zgrade zaklanjaju pogled. Kafić i avanturistički park su bili dobar potez koji je vratio ljude na Goricu, ali se tu, makar za sada, treba zaustaviti sa gradnjom. Treba dodatno ulagati u ozelenjavanje Gorice, te u saniranje štete koja je nanijeta divljom gradnjom i požarima. Tu mogu pomoći građani, koji su svoj aktivizam pokazali na djelu tokom nedjelja napornog rada na čišćenju i obogaćivanju Gorice (Mediteranski vrt treba posebno izdvojiti). Međutim, nadležni organi su najodgovorniji, jer moraju podsticati građane i organizacije civilnog društva, kao i sve druge subjekte, na aktivizam, ulaganjem i promocijom održivog razvoja.

Izuzetno je važno u cjelosti zatvoriti za automobile i centar Podgorice, te zaustaviti i sankcionisati divlju i nefunkcionalnu gradnju. Budem tužan i razočaran kada prođem pored svog nekadašnjeg vrtića u centru Podgorice i primijetim da će pored njega podići zgradu, koja se ni na koji način ne uklapa u red starih i autentičnih kuća koje je okružuju. Međutim, kada produžim ka obroncima centralnog dijela Podgorice i vidim Njegošev park, park Kralja Nikole, Kraljev park i božanstvenu ulicu ,,kod Maše’’, shvatim da imamo mnogo zelenih površina, te je samo potrebno da im se više posvetimo i da ih kontinuirano održavamo. Glavni grad treba da inicira i podstiče sađenje novih biljaka gdje god je to moguće. Inicijativa ,,Moje drvo’’ je dobar početak, ali se mora i dalje razvijati, kako bi i građani shvatili da je to dobar put za njihov grad. Riječ je o online platformi koja omogućava svim zainteresovanim građanima, preduzetnicima i kompanijama da daju svoj doprinos sadnji stabala, te da izaberu lokaciju na kojoj žele da se posadi stablo za koje su donirali sredstva.

Uz zatvaranje centra grada treba uvesti povoljan i kvalitetno osmišljen sistem iznajmljivanja bicikala (kao što je Ljubljana uradila sa sistemom ’’BicikeLj’’). Takođe, ulaganja treba umnogome preusmjeravati i u razvoj gradskog prevoza, i to: kupovinom novih i modernih autobusa, stvaranjem sistema elektronskih mjesečnih karata, osvježavanjem autobuskih stajališta, reorganizovanjem i jasnom signalizacijom autobuskih linija, promocijom javnog prevoza i uvođenjem ozbiljnijih regulacija taxi prevoznika. Uz to, na nacionalnom i na lokalnom nivou treba najprije povećati cijene svih plastičnih proizvoda, a prije svega platičnih kesa, a potom se kretati ka njihovom konačnom uklanjanju iz upotrebe.

Podgorica je tokom prethodne, ali i ove godine, doživjela značajan napredak u pogledu kulturnih dešavanja i manifestacija. Takvi događaji bi bili još više zaokruženi, a siguran sam i posjećeni, kada bi se dešavali u zelenijem, zatvorenom i osvježenom centru grada. Javne politike u oblasti saobraćaja i infrastrukture, odlaganja otpada i javnih radova treba konstantno evaluirati i prilagođavati svjetskim standardima dokazanog kvaliteta. Glavnom gradu zemlje kandidata za članstvo u EU i zemlje članice NATO sigurno ne priliči nagomilavanje otpada. Sistem efektivnih sankcija je značajan, ali se stalnom i temeljnom edukacijom građana može postići i trajna promjena svijesti. Zar ne bi bilo lijepo da se pored silnih bilborda koji promovišu klubove i estradne zvijezde, nađe i neki koji upozorava na klimatske promjene i značaj očuvanja sredine?

Vrijeme za zelene promjene je sada. Ljubljana nije idealan grad, već i dalje kuburi sa gužvama u određenim djelovima grada, sa prebukiranim javnim prevozom, sa otpadom na periferijama grada, sa nesavjesnim pojedincima, ali je inspirativan iz više razloga. Jedan od njih je i činjenica da je Ljubljana nekada bila grad bez funkcionalnog javnog prevoza, sa ogromnim brojem automobila, sa neregulisanim fabrikama čije su se otpadne vode nekontrolisano izlivale u prirodu i nedovoljno uređenim zelenim površinama. Napornim radom i teškim reformama ona je, podsjećam, 2016. godine postala Zelena prijestonice Evrope, a i vrlo popularan grad koji većinu turista ostavlja bez daha. Ona, ipak, nikada ne može zauzeti mjesto koje Podgorica, kao grad mog rođenja i odrastanja, ima u mom srcu. Zbog toga i želim da Podgorica postane zeleni grad, jer za to, zbilja, ima potencijala. Hajde da učinimo Podgoricu gradom budućnosti, gradom koji se neće urušiti zbog nekvalitetnog vazduha, lošeg javnog prevoza, saobraćajnog kolapsa, divlje gradnje, te uništavanja prirode. Prava promjena se postiže napornim radom gradskih vlasti, ali i samih građana, koji moraju shvatiti da se klima mijenja, te joj možemo dozvoliti da nas ,,proguta’’ ili joj se možemo prilagoditi i usporiti njeno pogoršavanje. Ja biram ovo drugo. Sljedeći put krenimo u kupovinu sa svojim cegerom, a papirić od čokoladice stavimo u džep, do prve naredne korpe. Iskoristimo biciklo umjesto taxi vozila i skrenimo pažnju nesavjesnim sugrađanima na štetu koju izazivaju svojim postupcima. Savjesnih je ipak više, čvrsto vjerujem u to.