Rukopis

20.11.2019

Poezija – žrtva razvitka tehnologije

Autor: Đurđa Došljak

''Poezija umire''- čuh jednog jutra dok sam ispijala kafu na terasi jednog kafića u centru grada. Gospodin pored mene, prilično uznemiren, pričao je o svojoj profesiji pisca, vidno umorno i bez nade. ''Nemam kome da pišem'', rekao je. Tih par riječi mi je zaparalo uši. Poezija zaista umire. Najstariji vid izražavanja emocija, harmonično sastavljanje riječi kako bi značile jednu cjelinu. Cjelinu koja produhovljuje, smiruje, objašnjava ljubav, ljutnju, sreću. Poezija se gubi u novonastalim porecima. Gubi svoju formu, značenje i svrhu.


  Razvitak tehnologije nam omogućava napredak u određenim aspektima života važnim za našu svakodnevicu. Sa stanovišta umjetnika, tehnologija nipodaštava slobodno izražavanje i guši umjetnost u korijenu. Poezija iz tog razloga umire. Dok ponosno koračamo stazama napretka, ostavljamo iza sebe ono što nam je pomoglo da se uzdignemo. Biblioteke su prepune bestselera i knjiga koje nemaju dušu. Čast divnim izuzecima, koji još uvijek njeguju poeziju i stih, i samim tim nas inspirišu. Tehnološko doba sa sobom nosi krvave romane, trilere i horor priče, a takve priče su i najčitanije, jer su dostupne putem telefona, interneta i televizije, pa je njihova promocija narodu najdostupnija. Poezija se, najnježnija od svih, onda povuče u svoj kutak i čeka svojih pet minuta. Zgroženi time koliko uspijevaju priče o serijskim ubicama, silovateljima i progoniteljima, i koliko to narod želi čitati, vidjeti i čuti, tvorci poezije jednostavno odustaju od svog opredijeljenja i traže sebi neki drugačiji način zarade. Jer, od poezije se ne može živjeti i ljubav iz stihova nas neće hraniti.


  Laza Kostić, Aleksa Šantić, Desanka Maksimović, Vitomir Vito Nikolić, Jovan Dučić, Bećković, Zmaj, Crnjanski, Vasko Popa – ovo su imena čije riječi znače pjesmu. Dovoljno je samo ime da nas već obuzme jeza, neki pozitivan osjećaj. Novi poredak je bacio u zaborav ljude koji su nam omogućili da maštamo. Poezija nije dobila poboljšanje razvojem internet tehnologije. Kada pregledamo naslovne strane portala, pa čak ni u najsakrivenijim djelovima nećemo naći dio posvećen poeziji, njenom izvornom značenju i smislu. Papir i olovka su najbolje slušali. Njima smo mogli predati dušu, ostala bi takva godinama unaprijed. Sada su sve to zamijenili pametni telefoni, internet senzacije, vlogovi, blogovi, jutjuberi i influenseri. Nadajmo se da će nam Pero Zubac i ostali oprostiti, što nismo odvojili u jednom listu dva tri stupca za njega i one koji su njegovali vrijednosti poezije. I  ništa više...

''I plakala je na moje ruke, na moje reči...''