Rukopis

13.03.2022

Vršnjačko nasilje

Autor: Jasmina Jašaraj

Čini se da je vršnjačko nasilje i dalje veliki problem s kojim se svakodnevno susrećemo u osnovnim i srednjim školama. Potrebno je da se udruženim snagama posvetimo njegovom rješavanju. Bilo bi dobro da se nastavnici, roditelji, stručnjaci, škole i druge relevantne institucije angažuju u pokušaju sprječavanja vršnjačkog nasilja u školama i van nje.


Kada govorimo o vršnjačkom nasilju tu podrazumijevamo ponašanje koje ima za cilj da se nekom namjerno nanese povreda ili šteta, a koje se ponavlja i traje tokom vremena. Ono može imati različite oblike. Može biti fizičko, verbalno, socijalno, sajber (internet) i seksualno nasilje. Postoji neravnopravnost u snazi između onog djeteta koje je počinilac nasilja i onog koje trpi nasilje – žrtva je obično slabija. Dijete koje postane žrtva vršnjačkog nasilja, obično ima neke od osobina koje ga čine podložnijim za to. Ono je najčešće povučeno ili stidljivo. Može se po nečemu razlikovati od svojih vršnjaka – možda potiče iz drugačije kulture, ima neobično ime, ima drugačija interesovanja i sl., ali ne mora nužno biti išta od toga. Djeca žrtve rijetko prijavljuju zlostavljanje od strane vršnjaka, jer im obično dijete ili grupa djece zaprijeti da će ga potom još više zlostavljati. Ili ne žele da budu „tužibabe“, jer to nije prihvatljivo u njihovoj vršnjačkoj grupi. Ili i kad su odlučila da se požale, odrasli nisu adekavatno reagovali, već su minimizirali i ignorisali žalbe djeteta, što ih je obeshrabrilo da traže bilo kakvu vrstu pomoći i zaštite od odraslih.


Dijete koje se upušta u nasilno ponašanje obično i ima pozitivan stav prema istom ili je tako naučilo da rješava konflikte i to najčešće ukoliko je neko od značajnih drugih u djetetovoj okolini modelovao ovakvo ponašanje. Odnosno, možda u djetetovoj okolini postoji neko ko je takođe na nasilan način rješavao probleme, ostvarivao neku dobit ili su drugi to odobravali. Dijete posmatrajući osobu koja je model onda zapravo nauči da kada se ponaša na takav način, to donosi odobravanje i prihvatanje. Da je možda negdje i poželjno, te da se tim putem mogu brzo riješiti različiti konflikti i dobiti ono što se želi. Najčešće se nasilno ponašanje nauči u okviru porodice ili ga modeluju značajni drugi iz djetetove okoline, ali ne nužno. Ne moraju roditelji ili drugi ljudi bliski djetetu biti odgovorni za djetetovo nasilno ponašanje. Nekada i sami vršnjaci mogu biti model ili se ovakvo ponašanje može promovisati kroz različite sadržaje na različitim medijima i socijalnim platformama, koje danas djeca koriste i prate. Takođe se dešava da je dijete počinilac nasilja i samo bilo žrtva nasilja, pa nekad ovakvo ponašanje treba vidjeti i kao mehanizam koji pomaže djetetu da se izbori za sebe u situacijama kada je ugroženo. Što nas dalje upućuje na to kako bi trebalo djelovati.


U cilju prevencije i zaustavljanja vršnjačkog nasilja, bilo bi poželjno organizovati različite radionice ili predavanja, gdje bi djeca stekla ideju i osvijestila se o tome zašto ovakav oblik ponašanja zapravo nije dobar ni za njih, a pogotovo za one koji to trpe. Naučila bi nešto više o empatiji, o emocijama i načinima njihovog komuniciranja i regulacije. Vježbala bi i usvojila bi asertivnije načine komunikacije, te drugačije načine reagovanja na konflikte i tehnike njihovog rješavanja. Možda bi bilo dobro razmotriti i mogućnost savjetodavnog rada sa djecom i roditeljima, a u zavisnosti od tipa i složenosti problema s kojima se djeca potencijalno susreću i sl. Bitno je ne kažnjavati dijete koje se upušta u nasilno ponašanje, jer to neće doprinijeti promjeni tog ponašanja, već može izazvati dodatno usložnjavanje problema i učvršćivanje osjećaja nesigurnosti kod ove djece , kao i njihove potrebe da se zaštite u trenucima kada su izloženi osudi. Naprotiv, djetetu se treba pružiti podrška i bilo bi lijepo naučiti ga prihvatljivim načinima rješavanja konflikta i reagovanja na frustraciju.


Da bi se ta promjena postigla, bilo bi dobro da se kod djeteta razvija empatija, kako bi počelo da saosjeća sa drugim djetetom, prema kom je možda bilo grubo i da tako uvidi da je nasilničko ponašanje povrjeđujuće i da može dovesti do težih posljedica po mentalno i fizičko zdravlje onih nad kojima se kontinuirano vrši neka vrsta nasilja. Što se tiče djece koja su žrtve vršnjačkog nasilja takođe bi im trebalo pružiti odgovarajuću zaštitu i podršku, ohrabriti ih da se asertivno zauzimaju za sebe, te ih podsticati da ojačaju neka od već formiranih prijateljstava. 


Izvor naslovne fotografije: Pixabay, ilustracija