Rukopis

11.11.2021

Ko će da zaustavi nepažnju?

Autor: Lidija Roganović

Nepažnja i nestručost pojedinih trenera su među najvećim neprijateljima mladih sportista u Crnoj Gori. Vjerujem da svi znamo makar po jednu priču o talentovanom djetetu koje je zbog nepažnje trenera bilo povrijeđeno ili na operacionom stolu. Tu se postavlja pitanje kakvu odgovornost snose treneri čiji igrači završavaju karijere na ovakav način prije punoljetstva, da li je rezultat najbitnija stvar i da li se godine igrača uzimaju u obzir prilikom osmišljavanja treninga i vođenja utakmica.

U kakvim uslovima mnogi sportski klubovi funkcionišu? Koliko talenata je protraćeno zbog ovakvih stvari? Onih koji nažalost nisu imali podršku i adekvatnu pomoć kada dožive povredu i slično. Razmislite, sigurno znate za bar jedan takav primjer.

Sa druge strane, dok su mlađi, sportisti nisu svjesni sebe i onoga što doživljavaju na treninzima. Tako, pojedini treneri idu i van granica mogućnosti mlade osobe čije je tijelo još u procesu razvijanja. Da li to govori o neznanju tih „stručnih lica“, nedostatku razuma ili pak oboje?

Naravno, kod nas ima i stručnih i izuzetnih trenera.

Poznata je priča o preforsiranju mladih nada, ali hajde da kažemo tome stop, da pričamo o granicama i kako pomoći mladoj osobi da ostvari puni potencijal? Treba da se vrši kontrola rada klubova, da se svako tretira ljudski i podjednako.

Istovremeno, nameće se i pitanje- Hoće li ikada naši klubovi imati i sportske psihologe? Iako nekome djeluje beznačajno, ovo je jako bitno. Svako je priča za sebe, te su i potrebni drugačiji pristupi. Nadovezaću se i na pritisak koji trpe igrači tokom utakmice što se posebno primjećuje u košarci. Treneri se doslovno iživljavaju dranjem na igrače, dok oni to trpe, što smatram da uopšte nije u redu i da je atak na psihu igrača.

Moram i ovo pomenuti. Svjesni smo da nemaju svi šansu da se bave sportom od malih nogu. Mnogi roditelji nisu u mogućnosti da priušte djeci to zadovoljstvo, jer košta. Članarine se kreću od 20 eura pa naviše, a da ne pričamo da nemaju svi šansu da se razvijaju u boljim klubovima. U ovakvim situacijama, morao bi da postoji neki fond ili slična pomoć kako bi svako dijete imalo šansu da trenira neki sport.

Prisjetiću se vremena kada sam prvi put zakoračila u svijet odbojke.Imala sam 12 godina i na nagovor drugarice pošla na odbojkaški trening. Treniranje je bilo besplatno i mislim da bi ovakvih mogućnosti trebalo da postoji više i danas, kao i da članarine budu pristupačnije.

Treba više ulagati u sport, igračima obezbijediti pristojne zarade i da ima više jačih klubova kako bi lige bile ujednačenije.

I da, da nam sale ne prokišnjavaju!!