Rukopis

21.08.2021

Srećan ostanak

Autor: Ana Kustudić

Nastavak ili samo još jedna u nizu priča o odlasku mladih ljudi iz matične zemlje. Put ka nekom možda boljem sjutra, nepoznata adresa, novo okruženje... Ko zna sve može da nas sačeka. Bez namjere da bilo kome držim slovo o tome kuda i kako dalje. Ovo je neki drugi ugao, ugao nekog ko bi ipak ovdje ostao. I to ne zato što mi nude neki poseban posao i platu, već jer jednostavno želi da ostane. Tako je.

Znam i vidim da ovdje nije naročito dobro. Nakon završetka studija teško je, u potrazi smo za poslom. Broj slobodnih radnih mjesta i mladi ljudi nije baš srazmjeran. Više je onih koji čekaju na posao. Onda, jedva uspijemo da se domognemo posla, ali plata baš nije adekvatna. Zavisni smo od svojih roditelja, ponovo... Put do osamostaljenja je težak. Želimo više, ali to u datom monentu baš i nije moguće. Naš rad, nije cijenjen dovoljno...Neko ko nema znanje, pokriva poziciju koju ne zaslužuje, sve ovo gore pomenuto utiče na nas.

Kada u društvu počnemo da pretresamo razne teme, dođemo i do ovih egzistencijalnih. Ne treba mi nikakva dirigovana anketa koja odgovara jednoj ili drugoj strani. Koristiće i kreiraće podatke, onako kako odgovara u određenom momentu. Spinovaće, ili urediti po svojoj mjeri. Ne trebaju ispitivanja javnog mnjenja, samo je dovoljno da pogledamo okruženje.

A mi? Znamo pravo stanje stvari. Ljudi sa kojima razgovaram, moje društvo već duže vrijeme pohađaja kurs nekog stranog jezika. Njemački, engleski usavršavaju jer ne vide svoju šansu. I traže, put da odu u obećanu zemlju. Odluka o napuštanju zemlje je skoro jednoglasna. Zaćutim, jer odgovor nemam.

Razumijem ih, ali teško mi je kada to čujem. Ne kažem, nije lako otići, sigurno tu odluku nije tako lako donijeti. Možda i mene za 10.godine posle nagomilanog nezadovoljstva pokrene sve, i samo odem. Bez mnogo priče, ali...

Ali sada ne. Ne želim da odem. Jednostavno je, ovdje je moje sve, moja porodica. Ne da bih po društvenim mrežama kačila zajedničke slike, i pisala ko zna šta. Ne želim da mi nedostaju ljudi koje volim.  Ovo je moja zemlja, tu su je moja porodica, ljudi kojima dugujem mnogo. Za mene vrijedi ostati.

Ovdje svi govore isti jezik, razumijemo se u potpunosti. Možda da zajedničkim snagama mi mladi  pokušamo da nađemo način i stvorimo sebi bolji život baš ovdje. Da energiju koju imamo usredsredimo na mjesto gdje se nalazimo. Jedna osoba ne može promijeniti ništa, to je istina. Ali nas je više, i nije nemoguće da zajedničnim snagama sebi kreiramo bolju i ljepšu budućnost.

Odlazak nije uvijek opcija. Nekako je postalo popularno da svi žele da idu preko granice. Kad bismo samo malo više snage koncentrisali na ovo gdje se trenutno nalazimo, vjerovatno bi došlo do promjene na bolje. Zato, tu smo, mladi smo i naše vrije je sada. I nije sve izgubljeno.

Još je Šantić  lijepo rekao „Ostajte ovdje!  Sunce tuđeg neba neće nas grijat ko što ovo grije. Grki su tamo zalogaji hleba gdje svoga nema i gdje brata nije“. Meni ovo znači, i nije običan stih, jer dolazi iz iskrene pjesničke duše.

Za ostanak potrebno nam je mnogo strpljenja, znam. Ali vrijedi pokušati, toliko dugujemo sebi. Ovu utakmicu želim da odigram na domaćem terenu. Da jedan dan gubim, a drugi pobjeđujem, ali pred domaćim navijačima.

 

Naslovna fotografija: Pixabay.com