Rukopis

17.07.2021

Oprostiti se

Autor: Nataša Milaš

Nijedno zbogom, nije zauvijek, nijedno vidimo se brzo, nije sigurno. Pa kako se oprostiti od nekoga, kako znati kad ćemo se ponovo sresti? Ne rastajemo se samo od ljudi, u životu se za mnoge stvari vezujemo, gradove, poslove...

Od nekih se oprostimo slučajno, i da ne znamo, samo se rastanemo. Kažu ljudi da vrijeme i daljina urade svoje, ali ne moraju oni biti daleko, da bi se mi udaljili, izgubili. Nema više dugih razgovora, šetnji, izlazaka, nema emocija, empatije, nema onoga, na mjesec bi pošao za ovu osobu. Nekad nam neko mjesto prosto dosadi, ne osjećamo kao da nam je to dom više, a neke stvari jednostavno prerastemo i vrijeme je za korak naprijed. Valjda je sve to prirodno, ali ne znači da je lako.

Najteže je kada treba reći zbogom a to ne želimo. E onda strijepimo, nadamo se, iščekujemo, svaki dan razmišljamo. Onda smo kao one djevojke iz priča, kada čekaju svog dragog da se vrati sa dugog puta, pa svaki dan posmatraju, spremaju, čekaju dok se on, sa torbicom na leđima, preko neke velike livade ne pojavi, pa mu ona potrči u zagrljaj. E mi onda čekamo taj zagrljaj.

Nekada nečemu ili nekome kažemo zbogom zauvijek. Ali nikada ne znamo što nam budućnost nosi.

Kaže Ivo Andrić:

„Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.

Nisi ptica ni leptir obalom što leti,

kad nema mostova uzalud je čeznuti,

uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.“

Teško je napraviti taj korak naprijed. Ne treba se nikada rastati a ostaviti neriješene stvari, nositi to sa sobom. Moramo patiti, promjena je neugodna, boli, ali je dobra za nas.

Ne treba rušiti sve mostove, možda ćemo se nekada vratiti, u boljem svjetlu, u drugoj ulozi, spremni da donesemo nešto novo. Možda se nikada vratiti nećemo, ali barem imamo pred sobom opcije. A kažu da je život, skup naših izbora. Zato, nijedno zbogom, nije zauvijek, nijedno vidimo se brzo, nije sigurno.

Naslovna fotografija: Canva